Filmski kritičar: Prvi dio + filmovi nominovani za Oskare 2024.

Filmski kritičar: Prvi dio + filmovi nominovani za Oskare 2024.

“Svi mi koji spašavamo noći od dosade screenshotom filmskih preporuka na Instagramu” opis je “filmski kritičar” broadcast kanala na mom Instagram profilu koji je posvećen svim filmovima koje sam pregledala proteklih mjeseci. Od starih klasika pa do najnovijih filmova i serija, tu pišem o svemu. Jer gledam sve. Tako da sam bila inspirisana da sve recenzije prebacim i na blog, za one koji nemaju Instagram. Prethodni tekstovi tj. recenzije u filmskom kutku imaju podijeljene filmove na one korejske, evropske i holivudske produkcije te na žanrove ali tekstovi koji budu nosili naziv insta kanala će biti miks svega. Vrijedi napomenuti da nisam neka ljubiteljica komedija a ni horore ne gledam kao prije, ali sam otvorenog uma i širokih vidika pa volim baciti oko na skandinavsku i špansku, koliko i holivudsku produkciju. Skoro svi žanrovi dolaze u obzir. Za uvijek ispunjene filmske noći, nadam se da će neka od preporuka da uskoči u pravi čas.

@simply.selma

THE WONDER (2022.)

Florence Pugh ne bježi od kontroverznih uloga, pa je tako i u ovom filmu. Radnja se odvija u irskom selu u 19-om vijeku. Osim prekrasnog zelenila po kojem je Irska poznata, malo toga je lijepog. Doduše, kraj je najbolji dio filma – barem da znate da vrijedi pregrmitu neprijatne scene. A ima ih.Ovo je battle: religija vs nauka. Ako vam to ne paše, preskočite ga. Ja sam uvijek raspoložena za filmove ove tematike i kao da sam negdje čitala o ovom ili sličnom slučaju. Pročula se vijest o čudu: djevojčica živi a ne jede. Uopšte. Životnu snagu crpi iz religije. I da bi se provjerilo o čemu je riječ, šalju medicinsku sestru (glumi je Florence) i časnu sestru. Na koji fazon sve funkcioniše, bacite oko na Netflixu. Nije prijatno gledanje, ali jeste korisno. Neka nam se osvježi sjećanje, baš je onako zgodan sneak peek u čari 19-og vijeka. Zbog značaja teme od mene 7/10 ocjena (realno bi bila malo jača šestica).

MISSION: IMPOSSIBLE – DEAD RECKONING PART ONE (2023.)

Pokušati ću što kraće da prenesem utiske. Ako vas zanima vrijedi li pogledati prvi Dead Reckoning dio, rekla bih da vrijedi. Do sada sigurno znate o čemu se radi u MI franšizi i niko ne očekuje realističnu priču, niti ljudi gledaju akcione filmove zbog “dubine” likova ili dubokoumnosti dijaloga. Akcija je ono što se očekuje i akcija je servirana. Tom Cruisea ne bih pitala za savjet po pitanju nekih privatnih stvari ali je bez sumnje inspiracija za istrajnost, disciplinu, dugovječnost i predanost svom zanatu. Iskreni respekt po tom pitanju. Akcione scene su fantastične i nivo na koji sko navikli od MI je netaknut. Lično mi koncept negativaca počinje biti malo old-fashioned ali cijela franšiza je započela davne 1996. Ostali su vjerni svom stilu i to se cijeni, bez obzira na eventualne kritike kojih sigurno ima. Film nije savršen ali je zato baš dobra akcija. Gledati ću i Dead Reckoning drugi dio, definitivno.

P.S. Samo se pripremite na dugo gledanje ili da ga pogledate iz dva dijela (tako sam ga ja podijelila).

REPTILE (2023.)

Jedan od najboljih Netflix filmova koje sam pogledala (ne samo ove godine). Naziv aludira na proces “presvlačenja” kao kada zmija mijenja kožu. To je metafora za ljude koji se predstavljaju kao jedno, da bi kasnije “presvukli” taj identitet te pokazalo im se pravo lice. Benicio Del Toro mi je fenomenalan glumac i ovdje je apsolutno u svom elementu. Jako mi se sviđa što je njegov lik blisko predstavljen gledaocima i veoma je relatable. Alicia Silverstone isto je odlično odigrala ulogu njegove supruge i dočarali su bliskost kakvu imaju parovi koji su dugo zajedno. A Benicio je u filmu policajac/ detektiv Nichols koji je dobio premještaj u malo mjesto Scarborough. Dešava se ubistvo agentice za nekretnine i tokom istraživanja slučaja Benicio otkriva slojeve i slojeve tog društva (pa i ljudi koji su mu bliski). Baš, baš dobar triler koji ima moju iskrenu preporuku.

P.S. Nije toliko relevantno ali šta se desilo sa Justin Timberlakeom? Shvatam da pokušava napraviti tranziciju iz muzike ka glumi i okej mi je to. Ne znam da li je u pitanju samo ova uloga (suprug ubijene agentice nekretninama) ali ima neki super creepy vajb koji nikako da otresem.

CAST A DARK SHADOW (1955.)

U zadnje vrijeme nam “uleti” i neki crno-bijeli film. Ovaj je bio nevjerovatno zanimljiv! Puuuno više nego sam očekivala – slušajte ovo: Edward Bare (zvani “Teddy” odmilja) je totalno psihotičan lik koji je opsjednut novcem, koristoljubljem i luksuzom. Svoje želje ostvaruje zavodeći bogate starije žene koje mu zauzvrat za njegovu pažnju raznim manipulacijama sa njegove strane prepisuju svoje bogatstvo. Teddy je veoma kreativan kada se treba riješiti tih bogatih starih žena – i onda samo pronalazi novu žrtvu. Sve dok ne nailazi na ženu koja nije nikakva budala. Margaret Lockwood glumi Fredu Jeffries koja nije naivna i ima životnog iskustva. Kako je oštrog jezika i bistrog uma! A ako inače volite Hitchcockove filmove, ovaj dramatični noir-thriller će vam biti savršeno gledanje.

THE KILLER (2023.)

Totalno mi je jasno zašto Michael Fassbender utjelovljuje ulogu ubice – sa svojim hladnim tonom glasa i ledenim pogledom skoro je poput robota. Početak filma je fascinantan dok je u ulozi naratora te dok objašnjava svoj modus operandi. I ovo je generalno jedan veoma solidan Netflix film. Ali nije bez mana.

Fassbender je obavio svoj posao odlično ali scenarij je taj koji manjka. Cijeli koncept koji nam je predstavljen na početku kasnije je skoro pa razmontiran. Ne želim puno spojlera da otkrivam ali ubica sa besprijekornim organizacionim sposobnostima ne bi impulsivno reagovao. I na kraju, ne znam zašto se pretvara od plaćenog ubice do osvetnika? Ovo nije Equalizer niti John Wick. Pa ni sam završetak filma mi nije bio u skladu sa etikom jednog profesionalca (no loose ends bi trebao biti MO). Ali dobro, može proći i barem ja pored mana nisam požalila gledanje.

THE EQUALIZER 3 (2023.)

Sreća pa su se zaustavili na trilogiji a ne da maksimalno mrcvare priču kao što je slučaj sa John Wickom. Denzel je čudo od čovjeka – vidi se da je u godinama ali ima prilično uvjerljive i agilne pokrete, tako da su akcione scene stvarno odlične. I brutalne. Malo je random kako je odlučio skrasiti se baš u Napulju – valjda se neko napokon treba obračunati sa italijanskom mafijom pa ko bolji od Denzela, jel. Ali dobra je priča iako su negativci prilično weak. Doduše, karma ih stiže na veoma satisfying način. Scene maltretiranja lokalaca su možda i preuvjerljive jer su mi napravile nelagodu – i jedva sam čekala payback time. Dakota Fanning je poslije Chloe Grace Moretz super izbor za sporednu ulogu (kasnije se u filmu otkrije njen identitet).

LEAVE THE WORLD BEHIND (2023.)

Julia Roberts mi je veoma gotivna glumica i baš mi je bilo drago vidjeti njeno lice u novom filmskom ostvarenju. Kako je inače slučaj sa Netflix filmovima, okej je ali ima toliko nekih nedovršenih scena, rupa u odnosima između likova pa i nelogičnosti. Slažem se da se cijeli film provlači osjećaj kod gledatelja da nešto iščekuje – a rasplet nije baš toliko zanimljiv ni misteriozan kako se većina nas nadala. Btw film je snimljen po Rumaan Alamovom romanu istog naziva.

Svidjelo mi je kako je prikazana razlika u pristupu žena i muškaraca kada su u vanrednim situacijama. Mi žene smo uvijek sumnjičavije i skeptične smo, postavljamo više pitanja. Možda je to nekome pretjerano ali često budemo upravu. Kroz film je provučeno dosta nekih aktuelnih tema ali ne znam koliko su “uboli” sa rasnim kontrastom između likova. Dosta je nedovršenih ideja – poput pojave jelena na imanju te aluzija na Havana sindrom. Iako daleeko od filma koji bih ja preporučila, može se pogledati i mislim da bi se moglo izvući par pouka poput one da zaista uzimamo puno toga u našim životima zdravo za gotovo.

“Nothing frightens me more than a person unwilling to learn, even at their own expense. That's a darkness I will never understand”

– G.H.Scott (Leave the World Behind)

DREAM SCENARIO (2023.)

Pravi Nicolas Cage film – i jedan od (meni) boljih!
Prije svega, bitno je znati da li ste fan Cage-a ili ne? Ako niste, onda postoji šansa da vam se film neće dopasti bez obzira na moju recenziju. Na mene je ostavio dobar utisak iako je jako čudan, veoma umjetnički i konceptualan. Meni se takvi filmovi sviđaju. U ovom Cage glumi Paul Matthewsa, srednjovječnog profesora evolucionarne biologije kojem se dešava super čudna stvar – počeo je javljati ljudima u snovima. Prvo su to ljudi koje poznaje, poslije toga bukvalno svi na svijetu. Na početku je samo mirni promatrač u snovima i doživljava globalnu slavu. Kasnije se njegova uloga u snovima ljudi mijenja – i tu nastaje pravi zaplet.

Svidjela mi se scena njegovog predavanja o teoriji zebre – ko izbaci glavu i strši od mase, postaje meta. Isto mi se svidjela scena sa pr agencijom koja mu pokušava namjestiti Sprite kao sponzora – ne moram vam reći da sa iskustvom koje imam sa društvenim mrežama potpuno razumijem šta se tu dešava. Agonija profesora mi je bila veoma relatable na početku, kasnije mi je tokom filma postao antipatičan sa svojim ispadima. Zanimljiv pristup temi cancel kulture, “pazi šta želiš” temi, smjeru marketinga koji prezirem, reality kulturi koju (također) prezirem i sav je u metaforama. Scena sexa je gadno/cringe/kinda funny? Definitivno nije za svakog ni šire gledateljstvo ali ako ste fan Cage-ovih konceptualnih filmova – morate ga pogledati.

THE FAMILY MAN (2000.)

Ovaj film smo pogledali poslije “Dream Scenario” imali smo freaky Nicolas Cage movie night. U ovom filmu glumi Jack Campbella, investicijskog brokera koji je u suštini karijerista i nema problema odabrati posao umjesto svoje djevojke. Jedne noći na awkward način pokušava “pomoći” momku tokom pljačke pa naprave dogovor – i tada nastupa fantasy dio. Sutra ujutro se budi i živi potpuno drugačiji život u kojem je on stereotipno porodičan čovjek, te u braku sa djevojkom koju nije imao nikakav problem ostaviti u svom originalnom životu.

U drugom životu prodaje gume, ima djecu i brak, nema luksuz na koji je navikao te prolazi krize koje su u filmu komične ali su metafora za tipičnu krizu srednjih godina. Krizira, nesretan je, istresa se na sviju i svakoga. Plot twist: ima opciju izabrati originalnu ili drugu verziju svog života. Šta je svrha života? I ja se pitam kada vidim pogotovo mlađe generacije današnjice, pa će biti zanimljivo napraviti poređenje nekada i sada.

KILL YOUR FRIENDS (2015.)

Ekstremna satira o muzičkoj industriji i tip filma u kojem vam se baš niti jedan lik neće dopasti. Svi su ljigave, beskarakterne, egoistične i sadističke olupine od ljudi kojima cilj uvijek opravdava sredstvo. Priča je smještena u vrhuncu BritPop ere (sredina-kraj 90-tih) te prati lik netalentovanog, luđački ljubomornog i ambicioznog lovca na talente Steven Stelfoxa (glumi ga Nicholas Hoult). On prvi (ali i ostali u filmu) ne prezaju ni od čega kako bi dobili ono što žele i što misle da zaslužuju.

Da li je ovo zaista crna komedija – ovdje se nisam puno puna nasmijala jer problem je ton. Treba se natjerati gledati i slušati nekoga sat i po koga bi najradije nokautirali čim otvori usta. Jedna dobra stvar u filmu jeste muzika upravo iz te ere koja je dobro uklopljena u scene. Bilo je i par dobrih scena ali da li je vrijedilo pregledati film zbog njih? Ne baš. I da, proces sastavljanja pop grupa i boy bandova je tako glup i banalan – ta surova iskrenost o “talentima” je možda jedan mali plus koji mogu dati.

JUNGLE (2017.)

Ovo bi bila ekipica trojice avanturista koja u Boliviji 1981. (priča je bazirana na stvarnim ljudima i događajima) nailazi na austrijskog geologa koji jednog od njih (Yossija) potpuno šarmira pričama o izgubljenim gradovima i civilizacijama. Potpuno opčinjen pričama i obećanjima o avanturama pa čak i zlatu, on nagovara ostatak ekipe da zajedno svi krenu u ekspediciju kroz amazonsku prašumu.

Dok kući gledamo ovaj avanturizam, čovjek bi pomislio kako su iskusni, hrabri i dobro pripremljeni ljudi koji žive svoje živote vam normi. Buntovni duhovi i svjetski putnici. Ali kako nikada ne možete znati šta vas čeka, pripremite se da ih pratite u avanturi kakvoj se nisu baš nadali. Niti su toliko pripremljeni, niti su znali u šta zaista ulaze. A u nevolji se pokaže pravi karakter, tako da iskaču razna skrivena ponašanja u krizama. Ako vam se dopao “Society of the Snow”, ovo je u tom žanru.

THE HUMAN VOICE (2020.)

Kratki film sa Tildom Swinton znate da će biti umjetnički i teatralan – upravo je takav. Kroz pola sata, Tilda pokazuje svoje glumačko umijeće i samostalno nosi koncept ostavljene žene koja sa koferima bivšeg ljubavnika očajnički čeka njegov poziv. Možda se predomisli? Kroz monolog tj. telefonski razgovor sa njim, Tilda secira vezu koja je prošla, nadajući se da možda nije stavljena tačka na i.

Napuštanje, odbacivanje, ranjivost, bijes, iracionalnost, histerija – sve pod palicom Pedra Almodovara. Koji uvijek tako sirovo i neusiljeno umije prikazati sve lijepe i nelijepe strane žene, kao i dubine emocija. Facijalne ekspresije, ton glasa, govor tijela – sve je masterclass glume. Autentično. Ovo je umjetnost i zato, ako ste umjetnička duša, odvojite 30 minuta da ga pogledate.

THE OUTFIT (2022.)

Super iznenađenje – ko kaže da se još ne snimaju dobri krimi trileri? Bez ikakvih očekivanja i čak pod sumnjom da li sam već pregledala ovaj film, na kraju sam ostala pod veoma pozitivnim utiscima. Radnja prati Leonarda, vrsnog krojača koji nevjerovatno pedantno održava svoj zanat na visokom nivou. Detalji, urednost, posvećenost kvaliteti čine da likovi u filmu ali i mi kao gledaoci osjetimo poštovanje prema njegovom radu. Saznajemo tokom priče da se iz Velike Britanije (gdje je izučavao zanat) preselio u Chicago, gdje je otvorio krojačnicu u kojoj se odvija radnja filma.

Njegova asistentica Mable mu je privržena a klijentela su nerijetko gangsteri. Jedne noći sin šefa mafije i “saradnik” mu kucaju na vrata, upadaju u krojačnicu i traže – ustvari zahtijevaju uslugu. Na kraju će biti cilj preživjeti noć a priča je pouka o tome da se nikome ne može vjerovati. Ako inače volite krimi gangsterske filmove, ovaj ne smijete propustiti jer bila bi šteta.

LOS CRONOCRIMENES (2007.)

Niskobudžetno blago i primjer kako uz zanimljivu ideju nije potrebno imati ogroman budžet iako – ovo je jedna od rijetkih priča čiji remake bih voljela vidjeti. Sigurno sam spominjala kako imam love/hate odnos sa filmovima o putovanju kroz vrijeme (uglavnom ih ne volim). Ali ovaj mi je i pored starosti, niskog budžeta i bez zvučnih imena držao pažnju do kraja.

Ne mogu reći da je remek-djelo ali je daleko od prosjeka. Priča je jednostavna i prati prosječnog srednjovječnog muškarca koji ostaje sam kod kuće nakon što mu supruga ide u nabavku. Promatrajući okolna imanja dvogledom pažnju mu privlači djevojka, koju prati, upada u nevolju i konflikt, bježi, dolazi i provaljuje u obližnju vilu. Ono što tu pronalazi i koga susreće će ga dovesti u loop situaciju iz koje će pokušati da se izvuče. Njegov karakter i odluke su više nego diskutabilni a u probleme upada konstantno, polušava ispraviti greške a sve se lagano prebacuje u sci-fi teren.

THE FOUNDER (2016.)

Michael Keaton je izvrstan glumac i u ovom filmu glumi trgovca pod imenom Ray Croc koji se upoznaje sa originalnim tvorcima McDonald'sa. Fascinatan je prikaz samog koncepta, kako je sve izgledalo na početku, koji su izazovi bili. Kada vidimo velike brendove i korporacije, lako je fantazirati o nekim holivudskim scenarijima – a uglavnom svaka priča ima jednostavan i običan početak. McDonald's uopšte nije bilo tako uspješan, niti su postojale ambicije da postane mega uspjeh čak ni SAD-u (kamoli šire).

Zato je Ray Croc osoba koja je svojom vizijom, ambicijom i upornošću napravila sve ono što osnivači nisu bili sposobni ni spremni. Sigurno niste znali 90% toga što se može saznati u filmu i zato ga preporučujem. Radnja prati i kako je Ray pronašao nekoga ko vjeruje u njega i ideje koje je imao. Toliko ljudi ga je potcjenjivalo pa i sputavalo da je stvarno čudo kako je sve postalo ovakav mega uspjeh. On je pravi osnivač McDonald'sa i čovjek sa vizijom čija je priča jako interesantna.

FERRARI (2023.)

Adam Driver je više nego solidan glumac i napravio je puno od “Girls” serije gdje sam ga otkrila + je prevazišao. Izvukao je maksimum iz uloge Enza te ga predstavio boljim čovjekom nego je bio. Film možete slobodno pogledati čak i ako niste ludi za autima i trkama jer se bukvalno prate dvije paralelne priče – ona o privatnom životu Enza Ferrarija i ona o njegovom poslovanju 1957. godine.

Sa jedne strane je odlično prikazan retro vibe te ere, auta su autentično prikazana, koliko su ustvari bila nesigurna a trke izuzetno opasne. Zato je u fokusu Mille Miglia utrka kao i još par njih, te kako je Enzo tretirao vozače kao potrošnu robu. Strast Italijana i takmičarski duh su opipljivi – ali i najgore strane tradicionalnog društva Ipak, prava zvijezda “Ferrari” filma za mene je Penelope Cruz koja je utjelovila Lauru Ferrari i dala joj zasluženo mjesto u priči i legendi ovog brenda .

Pripreme za Oskare 2024.

Tema kojoj bih posvetila poseban prostor ovog teksta ali i aktivnost u “filmski kritičar” broadcast insta kanalu u narednom periodu (do 11.03. kada je ceremonija nagrada) će biti Oskari 2024. Nisam svake godine imala vremena niti motivacije da pomnije obratim pažnju na nominacije, pa ni samu ceremoniju Oskara – ali ove godine je bilo dovoljno zanimljivih naslova da ponovo upadnem u ovu priču.

Pošto sam ranije recenzirala Barbie i Society of Snow, ovdje bih ostavila recenzije za Oppenheimer, Killers of the Flower Moon i Anatomy of a Fall. Potom ću naknadno dopisivati filmske recenzije prema redoslijedu gledanja. Nadam se da će vam biti zabavno čitati recenzije bilo da se i vi pripremate za dodjelu Oskara ili želite pogledati neki od nominovanih filmova naknadno.

OPPENHEIMER (2023.)

Kao što sam navela, nisam pregledala sve filmove nominovane za Oskara ali dodjela BAFTA i SAG nagrada + opadajući kvalitet novijih filmova mi daju utisak kako je teško da će Oppenheimer imati ozbiljnu konkurenciju za Oskara. Ako ga još niste pogledali, ohrabrujem vas da odvojite 3 sata svog vremena jer je prilično dobar film, itekako gledljiv. Glumačka je postava takva da nije mogao biti loš i Cillian Murphy je napokon sa ovom ulogom dobio priznanje koje zaslužuje za svoj glumački talenat. Ovo je film koji bih mogla porediti sa recimo Prestige iz 2006. (lično čak preferiram Prestige).

Čitala sam kritike zbog scena seksa i golotinje – preuveličano kritikovane. Stvarno su bile u kontekstu i više su dočarale osjećaj nelagode nego je eroticizam bio cilj. Emily Blunt i Florence Pugh su odlično odigrale svoje sporedne uloge. Pošto je film biografski, najviše se dotiče Oppenheimerovih moralnih dilema, životnih izbora, motivacije i žrtvovanja kao i emotivnog tereta ali je i proces nastanka atomske bombe bio interesantno prikazan. Biografije su rijetko kada super zanimljive ali tri sata su bila podnošljiva (iako je bilo dijelova kada je radnja bila razvučena). Retrospektivni narativ i skokovi kroz vrijeme su bili povremeno out of place. Svidjeli su mi se prelazi iz crno-bijele tehnike u kolor (i obratno). Bila sam blago razočarana finalnom detonacijom – očekivala sam da bude megalomanska (možda su mi očekivala od Nolana uvijek ogromna). Ali suština je da je Oppenheimer sve sebi otežao svojom selektivnošću i neodlučnošću.

BARBIE (2023.)

Ovaj film smo Ado i ja gledali zajedno u septembru prošle godine, ali kod kuće jer ne volimo gužve i željeli smo izbjeći kako njih, tako i hype. Kako god okrenem – Barbie je fantastičan film! Oboma nam se dopao i svo vrijeme sam pokušavala da shvatim gdje je kontroverza? Koji je razlog što je film bio praćen nekim kritikama i nerazumijevanjem? U čemu je problem? Sve što je prikazano je 100% tačno, bez obzira na nečija lična uvjerenja i iznenadila sam se što film ima dosta više dubine nego sam i ja očekivala. Greta Gerwig i Margot Robbie su napravile sjajan posao a posvećenost detaljima je fascinantna. Toliko je nekih nostalgičnih sjećanja potaknuto autentičnim prikazom barbika, njihovog izgleda, cijelog tog Mattel svijeta u kojem sam i ja uživala kao djevojčica. Zaista cijenim realističnost.

Ovo je film koji je uhvatio esenciju tranzicije djevojčice u ženu. Susret sa stvarnim svijetom i brojnim nepravdama sa kojim svako žensko dijete bude suočeno (ali i svaka žena u svakoj fazi svog razvoja). Margot nije mogla bolje utjeloviti Barbie a monolog Americe Ferrere je brutalno realan opis svih nerealnih društvenih očekivanja od žene. Koja su ionako besmislen, izmišljen koncept koji potpuno treba odbaciti. Potpuno. Film je prikazao emocije, misli, brige, konfuzije kroz koje prolazi svako žensko dijete, tinejdžerka a potom žena. Ako neko ima nešto protiv ovog prikaza ili se radi o neukoj, ili o zlonamjernoj osobi. Barbie je film koji bi svako dijete trebalo pogledati, muško i žensko. Daje perspektivu i otvara prostor jednoj vrsti znanja. I kao sa svakim znanjem koje. usvajamo, kada se nešto nauči, nemoguće je da se mozak i način razmišljanja vrate na staro. To je čaroilija učenja i Greta je zaslužila taj credit koji joj je u startu oduzet.

KILLERS OF THE FLOWER MOON (2023.)

Iako je cijeli film u tonu toga šta su pripadnici bijele rase učinili Osage Indijancima, ja bih rekla da je stvar još jednostavnija. Rasa bi ovdje bila sekundarna tema. Glavna je priča o seoskom kabadahiji koji je navikao imati monopol, te maksimalno uživati u benefitima do srži korumpiranog društva. Ispletena je veoma pokvarena oportunistička mreža kakvu svako sa Balkana može prepoznati. I gle čuda, svi smo iste rase a rade nam naši lokalni kriminalci sve ono što je William Hale radio 1920-tih u Oklahomi. Sve dok je mjesto bilo izolovano (sjetimo se da je komunikacija prije stotinu godina bila drugačija i da su informacije mnogo sporije putovale), imao je odriješene ruke.

Šokantna jeste bila brutalnost i zmijska dvoličnost. Nažalost, neukost se nekada skupo plaća. Stvarno nisam znala za genetsku predispoziciju i ranjivost Osage plemena – koji civilizacijski skok u medicini danas imamo. Leonardo di Caprio i njegovi zubi su bili ridiculous ali je sjajan kao i obično. Robert De Niro je majstor svog zanata. A opet, niti jedan nije pokazao svoj maksimum, što obara moju ocjenu. Priča je nevjerovatno razvučena, do granice da sam osjećala frustraciju pomiješanu sa rezignacijom. Oppenheimera sam bez problema pogledala u jednom komadu a ovaj iz tri pauze. Komotno se mogao skratiti za barem sat i po. Bespotrebno dug, ovdje je manje definitivno moglo biti više.

ANATOMY OF A FALL (2023.)

Tokom i poslije gledanja mi se po mislima stalno vrtilo koliko sam poželila kvalitetne evropske filmove. Ali zaista! Ovo je vrhunski francuski film, prava psihološka drama i courtroom triler. Samuel i Sandra su bračni par i imaju 11-godišnjeg sina Daniela. Film počinje pokušajem intervjua u njihovom domu koji prekida glasna muzika. Daniel ima oštećen vid i ide u šetnju sa svojim psom u okolini porodične kuće. Po povratku nailazi na tijelo svog oca.

Film se bazira na tome kako je Samuel izgubio život. Samoubistvo? Ubistvo? Koji su motivi? Djeluje kao da će priča ići sporijim tokom – dok se radnja ne premjesti u sudnicu. Damn, koliko sam se puta preznojila tokom unakrsnih ispitivanja! Odavno nisam gledala bolje scene iz sudnice. Glumica Sandra i njena prirodnost sve čine tako realističnim, svaki neprijatni dijalog, pauza – osjetite ih. Oduševio me Daniel koji je materijalizovao odličnu metaforu. Metafora je da slijepi dječak bolje vidi od svih odraslih sa svim zdravim čulima. Ljudi vide ono što žele da vide i čuju ono što žele da čuju. Naša očekivanja nisu realnost a tako je lako projektovati ih na druge. Topla preporuka za gledanje.

SOCIETY OF SNOW (2023.)

Ovo nije prva a vjerovatno ni posljednja adaptacija stvarnog događaja iz 1972. koji i dan-danas privlači pažnju jer je odličan primjer ljudskog instinkta za preživljavanjem. Iako nije jedina, definitivno je jedina koja može da stoji rame uz rame sa filmom “Alive” (1993.) sa Ethan Hawkeom – što je prilično postignuće, pogotovo za Netflix produkciju. Prednost ove adaptacije je i odlična glumačka ekipa sa originalnog govornog područja tako da sve djeluje super realno. Te davne 1972. je u mjesecu oktobru amaterski ragbi tim sa prijateljima i nekim članovima porodice iz Urugvaja (Montevideo) krenuo čarter letom (Air Force 571) do Čilea (Santiago). Tokom leta se zbog pogrešne procjene desila nesreća zbog koje su udarili u planinu i srušili se u Andama.

Film prati dešavanja tokom nešto duže od dva mjeseca koliko su putnici koji su preživjeli pad pokušavali preživjeti u brutalnim uvjetima Anda – do eventualnog spašavanja. Šta su sve učinili da bi preživjeli, kakve nesreće su iznova činile da potone ljudski duh – a onda da se izdigne – je nevjerovatno. Nema spojlera jer sve o ovom slučaju možete pronaći online. Ono što je meni istaklo ovu adaptaciju je vjeran način snimanja. Osjetite i proživljavate svaki uspon i pad tokom ta dva kritična mjeseca. Fenomenalan film, tačno postanete svjesni koliko vam je fino dok ga gledate u svojoj toploj i ugodnoj sobi.

POOR THINGS (2023.)

Ovo je film za koji vjerujem da se većini sa naših prostora neće dopasti. Režiser Yorgos Lanthimos ima specifičan stil i zbunjuje publiku puno otvorenijeg uma od naše balkanske sa filmovima poput The Lobster (2015), The Killing of a Sacred Deer (2017), Kynodontas (2009) a moj omiljeni film koji je do sada režirao je bio The Favourite (2018). Sa njim Poor Things možda ima ponajviše sličnosti pa ako ste ga gledali i dopao vam se, onda definitivno preporučujem i Poor Things. Bez da otkrivam previše o radnji (koja djeluje komplikovano ali je u suštini jednostavna), ovo mi nije film koji bih ikada pogledala sa nekim. Mislim da ga je najbolje pogledati kada smo sami. Čitala sam da su žene išle sa mamama i vjerujte, bilo je puno neugodne tišine. Ima dosta seksa i iako stvarno nije potreban u mnogim filmovima, ovdje je imao nezaobilazno mjesto. I nije uopšte erotika u fokusu već seksualna revolucija i liberacija.

Morali bi prije gledanja znati da je ovo groteska, satira, puno tabu tema upakovanih u jedno. Yorgos je izuzetno ekscentričan režiser ali potrebno je vremena da priča evoluira, pa molim da imate strpljenja i lagano će vam postajati jasnije o čemu je riječ kako duže budete gledali. Priču poput ove sam gledala u dosta filmova ali je unikatno prikazana u Popr Things. Kako kažu, ovo je sve što je Barbie sanjala da bude. Puno je metafora, puno feminizma – i to odlično prikazanog od strane muškarca. Da li se slažem sa Bellom Baxter? Ne, ali njen lik je tako uslovljen da je morala sama koračati putem kojim su koračale brojne žene. Bolje je učiti na tuđem iskustvu ali njoj je to bilo uskraćeno.

Emma Stone me impresionirala opsegom emocija kojima raspolaže kao glumica. Dati svoj lik i tijelo na raspolaganje kao instrument da se ispriča priča ne može svako. Veliki respekt njoj kao glumici. Willem Dafoe je Frankenstein koji je gotovo kliničkim pristupom skoro pa uspio da nas zavara i sakrije svoja osjećanja. Mark Ruffalo je odlično utjelovio apsurd mačo muškarca. Bilo je zabavno gledati kako je nepripremljen bio za Bellu. A kako ćete znati da li ste vi spremni za Poor Things? Jednostavno, ako ste gledali ove filmove i dopali su vam se: Eternal Sunshine of the Spotless Mind (2004), The Favourite (2018), Mandy (2018), In Bruges (2008) i The Banshees of Inisherin (2022).

THE HOLDOVERS (2023.)

Ovaj film mi je bilo tako ugodno gledati i imao je neku jako finu nostalgiju koju vežem za kvalitet i temu filmova kakvi su bili karakteristični za kraj 90-tih i rane 00-te. Priča ide tako da pratimo period pred, tokom i malo poslije Božićnih praznika za studente i profesore Barton Academy (New England, SAD). Vremenski period radnje su 1970-te. Holdovers su ustvari studenti koji za praznike ne idu porodicama već praznike provode na univerzitetu sa profesorom kojem njihovo nadgledanje ispada kao kazna.

Taj profa je Paul Hunham (Paul Giamatti) koji inače predaje predmet Antičke civilizacije, gunđalo je, nije baš dopadljiv i prilično je smotan. Sa njim su “zaglavili” problematični student Angus i kuharica Mary. Svo troje su oštećeni ljudi, nikome se ustvari ne ostaje na faksu (možda je Mary svejedno) i nemaju ništa zajedničko. Profesor Hunham i Angus će tokom tri čina da uče jedan od drugog te pomoći će se međusobno da postanu bolje osobe. Divan film, spada u holiday drama žanr uz prstohvat komedije (vrištala sam od smijeha na scenu iz sale za fizičko).

PAST LIVES (2023.)

Celine Song je napisala scenarij i režirala film čiji je okvir priča o imigraciji. Nije mi prvi put da sam gledala kako narod ove zemlje gleda na ovu temu i kakva su im iskustva. Mnoge porodice su se preselile u SAD u potrazi za boljim životom i mnoga djeca Južne Koreje su putem stipendija otišla na studij u SAD. Naravno da je imigracija teška, nije lako ostaviti prijatelje i porodicu – na kraju dana, nekima će se ta žrtva itekako isplatiti. Međutim, porodica Nore (glavni ženski lik) mislim da ipak spada u onu drugu grupu ljudi koji misle da je po automatizmu život bolji ili lakši kada se ode izvan svoje zemlje. Prolaze kroz razne probleme tokom godina ali na kraju, kada se sve sabere, možda im je bolje da su ostali u svojoj domovini. Ono što sam vidjela u ovom filmu je upravo ovaj scenario. Ali imigracija je samo dio priče – prava priča je konekcija između Nore i Hae Sunga koju dijele od djetinjstva.

Greta Lee i Teo Yoo (Nora i Hae Sung) su dočarali konekciju kada ljudi pričaju očima, kada govor tijela odaje njihova osjećanja i kada jednostavno postoji “ono nešto” između muškarca i žene. Svaki kadar koji Nora i Hae Sung dijele je pun čarolije i čežnje. Kada ti neko osvijetli lice, dan i život u par sekundi čak i 10 ili 20 godina nakon što ste se vidjeli, to je rijetkost. Arthur je tome svjedočio, zbog čega ima sumnje, onaj dijalog koji ima sa Norom dok su u svom stanu. Svjestan je da njihova priča nije priča o kojoj se snima film poput Past Lives. Nego priča o dobijanju vize i prihvatanju mediokriteta nakon iscrpljujuće borbe. Prvo je ambicija bila Nobel, pa Tony – pa je na kraju nestala. Ja baš nisam zaključka da je Nora dobila “closure” niti sreću već vidim propuštenu priliku jer pravila je izbore vođena pogrešnom motivacijom. Njen život se nažalost ne može više promijeniti i uvijek bih radije bila Hae Sung, koji je slijedio svoje srce i bio iskren prema sebi i njoj. Mnogo bih radije bila Hae Sung u nego Nora i Arthur.

NAPOLEON (2023.)

Drago mi je što sam pogledala film “Napoleon” a potom “Maestro” jer oba filma su fokusirana na dvije bitne historijske ličnosti (svako u svom domenu) ali iz ugla njihovih privatnih života. Ne u potpunosti, ali lični život je veliki dio priče – ovo je nešto što po automatizmu dijeli publiku kada gledaju film o poznatim ličnostima. Iskreno, mislim da mi ne bi bio problem pratiti priču Napoleona i Josephine jer ljudi nisu roboti i u mnogim slučajevima nešto što se dešava “iza kulisa” utiče na određene poslovne i profesionalne odluke (samim time nije irelevantno za radnju). Ali kada je takav već pomalo eksperimentalan pristup snimanja filma kombinovan sa fikcijom? To je već teško za razumjeti jer ne vidim poentu prezentovanja ličnog života ako se izmišljaju stvari. Zato sam prilično zbunjena time šta je zaista Ridley Scott želio postići? Napoleon nije napustio Egipat zato što je Josephine imala aferu niti je bitka kod Waterlooa imala veze sa njom. Mislim da je bitno historijske činjenice prikazati autentičnima. Specijalni efekti su me prvo razočarali (među prvim kadrovima ranjeni konj – umalo nisam odustala od gledanja) ali su vremenom počeli da se bolje uklapaju u narativ (invazija na Rusiju). Ono što je dobro jesu borbene scene i tu je Ridley Scott zaista napravio odličan posao pa bih rekla da film vrijedi pogledati prvo zbog njih, potom zbog drame sa Josephine.

Ovaj film nije baš toliko o Napoleonu i njegovim osvajanjima ili vojnim taktikama, koliko je o njegovoj burnoj vezi sa ovom ženom. Ako se nadate saznati više o Napoleonu ili želite vidjeti vjeran prikaz nekih od historijskih trenutaka, nećete biti zadovoljni. Ono što jeste vjerno je kostimografija koja je famozna ali odabir Joaquin Phoenixa za ulogu Napoleona možda nije idealan. Nije problem njegova fizička interpretacija već prilično “drveno” držanje i monoton stav. Željela sam vidjeti kako je ambiciozni, lukavi i inteligentni oficir sa Korzike postao Imperator koristeći se svojom snalažljivošću i talentima. Zašto su ga mnogi slijedili u smrt i toliko mu vjerovali da ih vodi u bitke? Sve manipulacije, laži i smicalice kakvim je put do trona popločan – to je ono što je zanimljivo. Nažalost, vidjeli smo plačljivca i slabića koji bi da pokori ženu slabog morala kako bi mu odglumila smjernu suprugu po potrebi – koju će na kraju odbaciti i skončati jednako bijedno poput nje. Totalni antiklimaks. Pa čak i ako je njegov odnos sa Josephine bio u fokusu, opet nismo saznali ko su oni zaista, zašto se vole, zašto se varaju? Mislim da je prevelik zalogaj prikazati cijeli Napoleonov život u jednom filmu, makar trajao 2 sata i 40 minuta. Mini serija bi bila bolja opcija ali opet nisam požalila što sam pogledala film – nije bio dosadan iako nije bio ni ono što sam očekivala.

MAESTRO (2023.)

Deseti film koji sam odabrala da pogledam među nominovanim za Oskare je “Maestro” – i možete ga pogledati na Netflixu ako vam bude djelovao interesantno. Bradleyja Coopera je dosta ambiciozan pa ne samo da je u biografskoj drami “Maestro” tumačio glavnu ulogu već je ujedno i režirao ovaj film. U fokusu filma je odnos Bernsteina i njegove supruge, čileanske glumice Felicije Montealegre. Zato sam prethodno spomenula da mi je drago što sam ga pogledala poslije Napoleona – jer u oba filma je fokus na historijskim ličnostima sa velikim težištem na njihovim privatnim životima. Ovdje je prednost što je prikazano mnogo više činjenica a manje fikcije te je Bradley uz pomoć prostetike obavio prilično dobar posao te vjerno predstavio ličnost Bernsteina. Naravno, pomoglo je i što je oko sebe okupio impresivnu ekipu (uz njega glume Carey Mulligan i Maya Hawke) a režirao ga je s Martinom Scorseseom i Steveneom Spielbergom.

Neću se pretvarati da sam iznimno investirana u Bernsteinov opus ali ako barem malo poznajete američku kulturu, onda vam je njegovo ime neizostavno – čovjek je stvarno bio genije. Dirigovanje, komponovanje za koncerte, komponovanje za pozorište, sviranje klavira, podučavanje, pisanje o muzici, pričanje o njoj na televiziji, patnja za svime što nije radio – Leonard je u svemu bio genijalan i strastven te je ostavio neizbrisiv trag u američkoj historiji kao jedan od najslavnijih i najcjenjenijih kompozitora 20-tog stoljeća. Komponovao je Broadway mjuzikl “West Side Story” te je svojim impresivnim i ekscentričnim stilom dirigovanja otvorio sebi put 1943. u Njujorškoj filharmoniji. Bio je jedan od prvih američkih dirigenata koji su vodili svjetskem orkestre i postigli svjetsku slavu. Komponovao je brojna djela, uključujući mjuzikle poput On the Town i Wonderful Town, opere poput Candide te velika djela poput Mass.

Oni koji kritikuju ugao koji je Bradley odabrao za ovaj film zamjeraju što je previše pažnje posvetio seksualnosti Bernsteina koji je spavao sa mnogim muškarcima, a i ženama. Čini se da je bio omniseksualac, čovek beskrajnog apetita – i to se prelijevalo u njegovo stvaralaštvo. Zato postoje kadrovi kada govori koliko voli život i ljude (možda i previše). Bernstein se oženio Felicijom Montealegre (ostvarena glumica, rođena u Čileu) i nju tumači briljantna Carey Mulligan. Ta žena je srce i duša ovog filma – veoma je dobro prenijela kako se Felicija nosila sa suprugovom seksualnošću, kako ga je prihvatila, koliko se svjesno žrtvovala. Ovo je još jedna priča o ženi koja je svoj život žrtvovala kako bi genijalnost njenog supruga moga da se neometano ispoljava i razvija. Njegov genij sigurno ne bi bio u potpunosti iskorišten da nije bilo Felicije, mora da je toga bio svjestan pošto je njene posljednje trenutke proveo sa njom uz veliku brigu i ljubav. Malo teška priča ali opet mi je mnogo bolje “Maestro” držao pažnju od “Napoleona”. Ja bih ponovo pogledala oba, da budem iskrena.

Kako vam se čine nominovani za Oskara 2024? Da li ćete pratiti ceremoniju dodjele nagrada? Šta mislite o ovim filmovima i imate li nekog favorita? Nadam se da će vam se neka od filmskih preporuka i pored ovih nominovanih dopasti te da ćemo se družiti i dalje na Instagramu u “filmski kritičar” kanalu 🙂

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Looking for Something?