Glavne lekcije moje trideset i pete

Mid-thirties. Tehnički sam od prošle godine već bila u kategoriji sredine tridesetih ali mislim da sam tek ove godine to potpuno shvatila. Na ovom svijetu sam trideset i pet godina. E, pa to su već neke ozbiljnije godine i nekako se osjećam kao da se nakupilo više sitnih mudrosti tokom ovog vremena. Inače ne smatram da su godine = mudrost jer poznajem mnogo ljudi koji je nisu spoznali a imaju više godina od mene. Ali, recimo da je broj 35 potakao mentalno podvlačenje crte u mom slučaju. Uhvatila sam se duboko u mislima kada sam počela razmišljati na ovu temu pa da ne bih previše lutala u ovim natipkanim redovima, pokušati ću se držati unutar granica tematike kojom se inače bavim na blogu.

Glavne lekcije moje trideset i pete

BLAGOST

Ono što su mi godine donijele bih mogla opisati kao blagost. Moja konstantna potraga i nastojanje da održim balans u svim sferama života je ukrotila moj vatreni temperament bez da sam morala žrtvovati ili mijenjati svoj karakter. Lično mislim da se ljudi ne mijenjaju već samo prilagođavaju. I moja prilagodba i lekcija koju sam naučila jeste u sferi blagosti. To je ono u čemu su godine neumoljive, otupe i najoštriji temperament (u suprotnom, slijedi samouništenje). Uopšte nemam više potrebu voditi baš svaku raspravu, ispravljati svaku krivu Drinu. Nije moj posao da to radim a jedino što jeste moj posao, to je da pomno biram ljude sa kojima provodim vrijeme. Ušteda na vremenu i živcima – neprocjenjiva.

AUTENTIČNOST

Ne znam vodite li vi sa sobom interne monologe ali meni je to uvijek bio način presabiranja, preslagivanja iskustava i misli. I kroz te svoje monologe, tokom godina, zaista sam shvatila koliko je bitno biti autentičan. Pitala sam se šta to znači, zar po automatizmu čovjek nije autentičan jer je on po prirodi takav kakav jeste? Ali autentičnost nije baš toliko spontana, treba na njoj ipak malo poraditi. Za mene autentičnost znači biti iskren prvenstveno prema sebi pa živjeti u skladu sa tim saznanjima. I ako izuzmem tinejdžerske godine tokom kojih je rijetko ko sposoban biti apsolutno iskren prema sebi, većinu života mogu reći da živim jedan autentičan život. Mučila sam se u dvadesetima kako bih to postigla, odricala mnogih stvari, bilo mi je teško jer sam se borila za finansijsku neovisnost dok je ostatak moje generacije živio relativno neopterećen život. Ali kroz svu tu borbu sam izvojevala nešto što je meni jako bitno a to je moja sloboda. 

INDIVIDUALNOST

Obično ljudi imaju neke pretpostavke o osobi na osnovu utiska koji odaje i shvatam da utisak koji ja ostavljam (barem koliko mi je rečeno), nije onaj o težini, poteškoćama, tegobama. I drago mi je zbog toga jer zadnje što želim je da prva misao nekog ko me vidi bude tegobna. No to ne znači da sve ono što ja trenutno jesam kao osoba je neki lagodan dar, nešto što se podrazumjevalo da mi pripada. Ono što sam shvatila tokom svog života jeste da sam tip osobe koji živi prema nekom svom individualnom ritmu. Nikada nisam imala sve što su drugi imali, niti sam živjela kako su drugi živjeli. Nisam očigledno željela što su drugi željeli, niti sam sanjala što su drugi sanjali. Dok je osoba mlada to može biti zbunjujuće jer je sistem usmjeren na ujednačavanje i jednoobraznost ali tokom vremena jedinka počinje da shvata i cijeni sve te različitosti po kojima i jeste unikatna. Za društvo kojem je prethodio jednoobrazni sistem socijalizma, ni dan-danas individualnost nije potpuno poželjna osobina tako da nisam ni imala neka posebno velika očekivanja od drugih. Ali znala sam da nikada neću biti neko ko radi bilo šta samo zato što to drugi rade. Različitost smatram bogatstvom i u njoj uživam kako kada sam kod kuće, jednako kao i kada otputujem u druge krajeve svijeta. 

ŽIVOT NIJE SKIN-DEEP

Nešto što mi je također postalo jasno jeste da ne postoji univerzalnost – na šta mislim? Pošto se dosta toga o čemu pišem može protumačiti kao fokusiranje na vanjštinu od preparative, prehrane koja rezultira ne samo dobrim zdravljem već i ljepšim izgledom kose/ kože/ noktiju, recenzija proizvoda, načina života uopšteno – bojim se da prava namjera koju imam može biti bačena u sjenu zbog toga što su ljudi skloni pojednostavljivanju. Nije poenta svega da izgledamo dobro. Da, lijepo je biti njegovana osoba i briga o sebi je jedna vrsta odraza mentalnog stanja ali lijep izgled nije ultimativni cilj niti nagrada. To je ono sa čime sam imala poteškoća kada god bih htjela doprijeti do nekoga ili iskreno pomoći savjetom. Ako pišem o načinu prehrane ili vježbanju, razgovori se uvijek svedu na to kakva je moja linija, koju veličinu odjeće nosim, koliko bora imam ili nemam, da li se farbam i slično. Koliko god se trudila da skrenem pažnju na to koliko je važan način života radi dugovječnosti, da bi prevenirali potrebu za doktorima, tretmanima i generalno pomoći kada nije neophodna – razgovor se nekako najčešće svede na površne stvari. I razumijem da blog nije neki medij za produhovljenje, niti sam ja neki guru – što definitivno ne želim ni biti. Ali bojim se da zbog vremena u kojem živimo previše akcenta se u svemu što radimo stavlja na vanjštinu. Zapamtite, život nije skin-deep.

LJEPOTA JE U OKU POSMATRAČA

Vraćam se na univerzalnost – za koju stvarno mislim da ne postoji. Ne postoji ljepota koja je univerzalna. Sorry ako neko tako misli ali nema te osobe koja će biti svakom oku lijepa. Taj neki ideal je izmišljotina i odličan temelj za razne industrije i zaradu, ali je u suštini mit. Doživjela sam da budem posmatrana i kao atraktivna i kao neatraktivna a način na koji sam bila percipirana je ovisila o vremenu u kojem sam živjela ali i od okoline. Tako da ne čudi što su kroz historiju postojali različiti ideali ljepote a razlikuju se i od dijela svijeta u kojem se nalazite. Zato je apsolutno besmisleno pokušavati udovoljiti mišljenju okoline jer to je promjenjiv faktor a vi ste i dalje vi.

ŽIVOT JE KRATAK

Od univerzalnosti ću se preusmjeriti na činjenicu da je život kratak. Iako se puno toga desilo od mog punoljetstva do danas, opet je neobično pojmiti koliko je vremena ustvari prošlo. Nekad mi se čini da sam trepnula i više nisam imala osamnaest, već trideset i pet godina.  Lekcija koju sam naučila i za nju ne morate imati devedeset godina da bi je i sami znali jeste da je život veoma, veoma kratak. Šta većina straih ljudi pred kraj života uvijek govori? Niko se ne prisjeća stvari, auta, kuća, vikendica, iznosa plate, regresa, mobitela, odjeće, obuće. Sve i jedan starac, sve i jedna starica imaju sličan zaključak – žal što su previše vremena trošili na neke trivijalne stvari, a zbog kojih su zapostavljali ono što jeste bitno. Posao je samo sredstvo za osiguranje materijalnih potrepština. Stvari koje ljudi smatraju postignućima su ustvari irelevantne. Ne znam nikoga koga je karijera navečer zagrlila i pružila mu sreću, zadovoljstvo, toplinu. Najnovija torbica, skupocjene cipele sa wishliste – mislite da ćete ih se sjećati za dvadeset godina? Ono što ostaje sa nama su naša sjećanja a najveće blago su ljudi koji su dobri prema nama i koji nas cijene, tretiraju sa poštovanjem i kojima je istinski stalo do nas. Čovjeka ispunjava kada se bavim onim što voli i što ga čini sretnim, na to treba usmjeriti pažnju. Ne kažem da treba momentalno odšetati do šefa i dati otkaz ali definitivno treba napraviti malo balansa, jer nije posao sve u životu. Novac nam treba da bi ne samo preživjeli već pokušali osigurati kvalitetan život no nećemo samo o njemu pričati i razmišljati.

NEZAUSTAVLJIVI PROCES STARENJA

Jedan život imamo i proleti za čas pa, ovo vrijeme koje imam želim provesti na najbolji mogući način. Ne radeći šta neko drugi kaže – slušati sebe. Ne živjeti onako kako drugi misle da treba – živjeti po svome. Živjeti autentično. Definitivno ne po nekom šablonu koji je postavio, ko uopšte? Zato dolazim do još jedne lekcije za koju sam (ruku na srce) znala da je prava opcija za mene ali nisam htjela biti ishitrena pa sam pustila da vrijeme prođe kako bih formirala konačno mišljenje. Upravo ta prolaznost i kratak period života imaju uporište u trendu mijenjanja vlastitog lika. I u onome što smatram bezuspješnim pokušajem zaustavljanja neuzaustavljivog – a to su protok vremena i starenje. Imam neke misli na temu estetske hirurgije koje bi vjerovatno mogle ispuniti zaseban tekst, ali to nije toliko bitno. Poenta je da ćemo (ako budemo imali sreće) svi ostariti. Nema načina da se to zaobiđe a i ako razmislite, sve je onako kako treba biti. Bez obzira na strah od konačnog kraja života, prirodno je da sve ima početak i kraj. Tako da je na nama samo kako ćemo se sa tim nositi. Neko će odabrati da tretmanima, filerima, botoksom, estetskom hirurgijom pokuša zamaskirati taj proces – ali imate godina koliko imate. 

Svu priču oko starenja i prihvatanja starenja vidim kao borbu protiv vjetrenjača. Šta god činili, godine prolaze. Ono što ja mislim da vrijedi jeste investicija u održavanje zdravlja kako bi se na proces starenja što bezbolnije adaptirali. Ne želim da me sputavaju bolna koljena od razgledavanja kada idem na putovanje. Neću da propuštam bitne trenutke zbog nekih boljki – zbog čega toliko i radim na eliminaciji migrene pošto je takav gubitak vremena. Ne znam šta će biti ali potruditi ću se da ono na šta mogu da utičem – to i učinim. Da znam da sam dala sve od sebe kako bih bila uz meni drage ljude, da bih što duže mogla da se bavim onim što me ispunjava, da živim što bogatiji život. Tako da okej, vjerovatno ću pokušati prekriti nove sijede vlasi, truditi se da održim zdravlje i elastičnost kože pomno odabranim sastojcima u preparativi, gledati ću da uhvatim sat više sna, uguram koji trening više tokom sedmice i sl. Ali se sigurno neću opterećivati time.

Tako da sam sa trideset i pet definitivno prelomila. Prihvatam starenje kao prirodan proces što i jeste. Nisam korisnik niti namjeravam biti korisnik estetske hirurgije. Ako pogledamo njen historijat, znamo da je estetska hirurgija nastala da bi korigovala deformitete vojnika u Prvom svjetskom ratu, kako bi se ljudi mogli ponovo integrisati u društvo. To joj je bila svrha; terapeutska, rehabilitacijska. A zaista ne promatram kao deformitete mnogo toga što se danas promoviše kao takvo. Jasno da je u pitanju biznis ali nisam kupac proizvoda te industrije – u mojim očima se svrha estetske hirurgije nije promijenila od začetaka tako da bih je uzela u obzir samo u tom slučaju. A taština nije emocija koja mene vozi, niti živim život za druge + ne smatram se targetiranim korisnikom te industrije. Svakome njegovo, ali navedeno definitivno nije nešto na šta bih trošila svoje vrijeme.

SELMA NIJE JEDNOSTAVNA ALI ONO ŠTO ŽELI JESTE

U svakom slučaju, ostajem samo Selma – iako nisam jednostavna (muž mi svaki put kaže da ovo naglasim, valjda govori iz iskutva ;)), jednostavno jeste ono što mene zanima i čime se nastavljam baviti. Balansirana prehrana koju ću prilagođavati potrebama tokom vremena. Suplementi za koje vjerujem da će vremenom postajati sve bitniji faktor. Fizička aktivnost bez koje uopšte nema pretpostavke zdravog tijela, uma ni duha. Preparativa kojom pratim potrebe kože, održavanje elastičnosti, boostanje proizvodnje kolagena i zaštita od UV zraka. Agilnost uma bavljenjem temama koje proširuju vidike. Tu i tamo neko putovanje koje oplemenjuje dušu a iako nisam površna, neću odbiti ni neki lijep komad odjeće koji mi se sviđa ili namještaj koji će učiniti moj dom još udobnijim. Male stvari koje su ustvari velike u značaju. I kompleksnost života sažeta u par jednostavnih postulata. Rođendanske čestitke ne tražim – drago mi je što se jednostavno družimo i svaki koristan savjet kojim sam mogla poboljšati nečiji život je nagrada sam po sebi. Živi mi i zdravi bili, čitali se još mnogo godina 🙂