Kako prestati shvatati sve lično

“Ne ponašaš se racionalno”. “To je glupost”. “Komplikuje sve bez razloga”. Kada se suočavamo da emocijama i ponašanjem koje nam nema smisla koristiti ćemo se ovakvim izjavama jer nemamo sve potrebne informacije. I u odsustvu informacija, skloni smo kao ljudska bića da pretpostavljamo najgore. Kažu da je tzv. emotivna velikodušnost sposobnost osobe da vidi više od ispoljenog ponašanja – što bi se reklo, to su situacije i osobe koje vide širu sliku. Malo je onih među nama koji imaju ovu sposobnost pa kada sagovornika ne razumiju, pokušavaju pristupiti njemu i datoj situaciji sa empatijom. Nekada su ovakve situacije relativno jednostavne u smislu da nam je jasno šta bi mogao biti problem. Kao kada malo dijete počne da plače, vjerovatno će odmah većini među nama pasti na pamet da mu neke potrebe nisu podmirene (nenaspavano je, umorno, gladno je itd.). Da je barem tako jednostavno sa odraslima. Informisala sam se o različitim pristupima situacijama i šta činiti kada nam nečije ponašanje nije jasno, kada ne razumijemo šta je problem te iz nedostatka informacija to neznanje možemo protumačiti kao napad na sebe. Nekada manje nije više, pogotovo kada su “teška” ponašanja u pitanju. Ipak je potrebno malo proširiti vidike, prvenstveno radi sebe i kako bi sebi olakšali a potom i radi drugih. 

Kako prestati shvatati sve lično – vodič

1. Kada neko dramatično preuveličava težinu situacije, uzrok tome leži ispod površine

Ako vam se desi da osoba na najmanju sitnicu (neku potpuno nebitnu stvar) udari u histeriju i plač, vjerovatno ćete pomisliti da je potpuno izgubila razum. Preuveličavanje težine određene situacije je gotovo uvijek znak da se dešava nešto za šta ne znate. Možda osoba koja ima neuravnoteženu reakciju jednostavno nije naspavana ili se pred izlazak iz kuće posvađala sa partnerom. Možda je vidjela ili čula nešto naizgled naivno a što je bilo okidač za traumu iz prošlosti. Ovaj fenomen u ponašanju se naziva prenošenje (transference). Ukoliko je moguće u takvoj situaciji, najbolje se i bukvalno ali i psihički distancirati od trenutne histerije kako bi se mogla sagledati šira slika. 

2. Krivicu često potiče bijes

Ako znate nekoga ko upire prstom u druge a ne vidi sebe, pitamo se da li je ta osoba slijepa i ne može sagledati svoju ulogu u nekoj situaciji? Okrivljavanje drugih je jedan od načina na koji ljudi ispoljavaju bijes i ljutnju. Ljudski mozak ima neobičnu sposobnost preusmjeravanja negativnih emocija van nas (vjerovatno u svrhu rasterećenja) a najčešće se to slomi na osobama koje su u tom trenutku najbliže. Što bi se reklo, najviše nagrabuse oni koji su se zadesili tu a ni krivi, ni dužni. U pitanju je psihološka zamka kojom se mozak služi kako bi izbjegao preuzimanje odgovornosti za nešto. Jer realno, uvijek je lakše kada nam je neko drugi kriv a mnogo je teže priznati vlastite greške. Zato, kada vidite nekoga kako okrivljuje druge za svoje probleme, pokušajte pomoći toj osobi da shvati koji osjećaj je ustvari krivac za to ponašanje. Neka istraživanja pokazala su da je potrebno cca 90 sekundi da se negativne emocije rasprše – a kada se bijes smiri, veoma često se i argumenti promijene.

3. Anksioznost često potiče nejasnoća

Svi sigurno znamo nekoga ko se stalno brine o nečemu i prenosi nervozu ljudima oko sebe. Često takve osobe djeluju kao da nemaju povjerenja u sebe prvenstveno, pa ni u druge. Anksioznost je osjećaj nelagode i nervoze, obično povezan sa određenom situacijom ili nečim što se desilo a gdje je ishod bio nepoznat. Pošto i sama umijem upasti u (samo)kritiku bez granica, ono što znam da pomaže a mnogi se psiholozi slažu jeste – organizacija. Misli koje haotično lutaju umom poput ping-pong loptica čovjeka stvarno mogu preopteretiti. I često se množe, kao i brige koje ih prate. Zato brojni psiholozi preporučuju zapisati ih. Znam da nekome ko nije navikao zapisivati bilo šta i nema rokovnik ovo djeluje kao neka floskula iz trilea ali – zapisivanje stvarno pomaže. Prije svega, usporiti će misli jer se pri zapisivanju čovjek mora presabrati kako bi znao šta zapisati. Zato se kaže da je organizacija misli ta koja je ključna u smirenju anksioznosti.

4. Izbjegavanje često potiče nesigurnost

Izbjegavanje i anksioznost su jedan vid nesigurnosti – može se reći da su dvije strane istog novćića. Anksioznost i odlaganje ili izbjegavanje nečega je tako jako međusobno povezano da jedno može da potiče drugo. Pročitala sam da odgađanje i izbjegavanje predstavljaju odbrambeni mehanizam od neugodnih osjećaja (poput boli, odbijanja, neuspjeha). Svakako da izbjegavanje odgovornosti može jednostavno biti karakterna mana i ovo ni u kom slučaju nije opravdanje. Ali ako osoba koja je inače solidna iz nekog razloga ima poteškoće da savlada neku obavezu ili situaciju (a vama je stalo da joj pomognete), preporučuje se navesti da u priču o tome. Ta osoba vjerovatno već zna koji je razlog ovog ponašanja, samo je potrebno malo podrške da se to izgovori i da se sa tim suoči.

5. Kritikovanje često potiče stid

Ako kritike lete lijevo i desno, čak i kada realno nema problema – pitamo se da li takve osobe uživaju u ponižavanju drugih i isticanju njihovih mana?  Brené Brown je autorica knjige “Daring Greatly” navodi da mi osuđujemo druge u stvarima za koje mi osjećamo stid – pogotovo su ljudi skloni mrcvarenju onih koji su u tome nečemu još gori od nas. Lakše je projektovati negativne riječi koje bi uputili sebi na nekoga drugog. I nažalost, u tom slučaju, što su oštrije riječi upućene drugima to znači da takva osoba ima veći problem sa sobom. Kada primjetite da neko kritikuje druge, pitajte ko je njemu/njoj pomogao da riješi taj problem i kako su ga prevazišli. Ako je ta osoba otvorena za razgovor na ovu temu, vjerovatno će se iznaći rješenje.

6. Nametanje mišljenja i dijeljenje savjeta često potiče kajanje

Znamo svi nekoga ko možda i previše velikodušno dijeli savjete – čak i kada ih niko nije pitao za mišljenje. Tačno takvo ponašanje djeluje kao da dolazi od nekog control freaka. Ali vjerujte, ti savjeti su nekada prikriveno kajanje. Povremeno ljudi zbog nečega iz prošlosti što bi uradili drugačije postaju takvi da kroz druge vide šansu za svojevrsno iskupljenje. Ovo ćete najbolje provjeriti tako što ćete osobu koja vas samoinicijativno savjetuje da pitate da li se i sama našla u sličnoj situaciji a ako jeste, kako se sa njom izborila. Odgovor na ovo pitanje će vam sam sve objasniti.

7. Nepovjerenje često potiče neizgovoreno očekivanje

Ljudi koji ne mogu da vjeruju baš nikome, pa ni svojim najbližima, vjerovatno imaju tzv. relationship issues. Povjerenje se obično gubi kada jedna strana smatra da druga strana ne preuzima odgovornost za svoje ponašanje. I onda to prerasta u ogorčenost i zamjeranje – a što se na kraju manifestuje kao nepovjerenje. A ako nema povjerenja, onda nema ni komunikacije. U ovakvim situacijama je ključno odrediti za šta se to smatra da je odgovornosti izostala, kako bi se odnos popravio i povjerenje ponovo izgradilo.

8. Sumnju često potiče nejasnoća

Ovo su ljudi koji nikako ne mogu da se odluče iako naizgled imaju sasvim dovoljno informacija kako bi donijeli odluku. Tačno se pitamo da li su nesposobni za to. Sumnja se logično pojavljuje kada nam je rezultat nepoznat. Ali u vremenima, modernim vremenima u kojima živimo, ako za sve budemo čekali i zahtijevali 100% sigurnost onda to čekanje može da potraje zauvijek. Možda je najbolje pojasniti šta je prooritet kako bi se prevladala sumnja koja u nekim slučajevima može da paralizira osobu sumnjom. Ako nekome sa ovim problemom želimo pomoći, potrebno je odrediti šta su prioriteti i fokusirati se na njih kao orjentire u određenim situacijama i kod određenih osoba.

9.Nesebičnost često potiče krivica

Ako pristajete na sve čak i kada vam ne odgovara, ne znate reći ne te na ovaj način ljude oko sebe prikažete problematičnim jer (za razliku od vas) mogu i hoće reći ne – ovih par redova je za vas. Iako nesebičnost na prvu ne djeluje kao loša osobina, u nekim slučajevima može biti Vidite, vrijedan rad pa čak i požrtvovanje vlastitih potreba zbog drugih može biti izraz posvećenosti i marljivosti. Ali ako to samožrtvovanje traje već neko vrijeme – rezultirati će osjećajem manje ili nedovoljne vrijednosti. Jer razmislite, ako mi smatramo da naše potrebe nisu bitne, fokus se prebacuje na druge i potrebe drugih gotovo automatski. Ovo ponašanje utire put ogorčenosti, umoru, izgaranju. Ako vidite da se neko ovako ponaša, jednostavno pitajte tu osobu kako je. A ako se vama ovo dešava, onda učinite ono što ste od početka trebali a to je da stavite sebe na prvo mjesto. 

10. Svaku negativnu emociju potiče neispunjena potreba

I evo svima poznatih pijavica i energetskih vampira. Autor Marshall Rosenberg je u svojoj knjizi “Nonviolent Communication” objasnio da neispunjenje potreba rezultira negativnim emocijama. I još tome pridodajte da nismo svi jednako dobri u verbalizaciji svojih potreba – naravno da će biti problema. Pogotovo je ovo istina kada je radni kolektiv u pitanju, gdje veoma često postoji (barem) jedna osoba koja isisava energiju iz ostatka kolektiva svojom negativnošću. Ovo može da se odnosi na grupu prijatelja, porodični krug – nije isključivo vezano za radni kolektiv ali tu se najčešće susrećemo sa ovim bez obzira odakle dolazili. Ovdje nema druge već suočiti se sa činjenicom da problem postoji a prestati će kada ta osoba poradi na sebi tako što će shvatiti da joj nešto nedostaje i zbog toga isijava negativom. Malo ljudi je sposobno suočiti se prije svega sa kritikom, a potom poraditi na sebi. Tako da je ovo možda i jedna od težih situacija koje se nažalost ne razriješe uvijek sa pozitivnim ishodom.

Poenta ovog teksta nije bila neka rezolutna lista rješenja za navedene probleme – više je vidim kao spisak ponašanja u kojem se neki od nas mogu prepoznati a sigurno možemo prepoznati druge. Poenta bi bila samo staviti ove misli u fokus, malo razmisliti o njima. I iako nam nije i ne može nam biti jednako stalo do svih ljudi koje znamo, super bi bilo barem onima najbližima ili barem onima koji su spremni poraditi na sebi malo skrenuti pažnju da se koriguju. Ili još bolje, prozvati sebe za “greške u koracima”. Priznati grešku ili propust nikada nije lako ali razmišljala sam da barem na ovim virtuelnim stranicama to možemo učiniti relativno objektivno i free from judgement. No, nemojmo zaboraviti da briga i velikodušnost ne znače da se bilo šta mora trpiti. Ako tuđe ponašanje negativno utiče na vas, onda je vrijeme da se postavi distanca i jasno postavljanje zdravih granica u komunikaciji i međuljudskim odnosima ( o čemu sam pisala u prethodnom tekstu o mentalnom zdravlju). Na kraju krajeva, naše emocije i naše ponašanje su uvijek naša a ne tuđa odgovornost.