Anosmija, parosmija i alfa-lipoinska kiselina

Anosmija, parosmija i alfa-lipoinska kiselina

Malo duže vremena ova tema čeka na blogu i odgađala sam objavu prije svega jer sam se nadala da će protekom vremena da saznamo nešto više, jer samim time bih mogla podijeliti nešto baš konkretno. Također sam čekala da vidim da li će se nešto promijeniti po pitanju stanja parosmičara i anosmičara koje poznajem jer bi i to proširilo saznanja kojima raspolažem. Ali prije nego pokušam sažeti ono što sam do sada naučila, zaista imam potrebu da naglasim nešto a to je da ovaj tekst i uopšteno moje platforme ne namjeravam pretvoriti u poligone za rasprave. Ne samo kada je kovid u pitanju, već i uopšteno. Ne znam za vas ali ja osjećam određeni zamor i zasićenost diskusijama i jedino što me trenutno interesuje jeste da poboljšam kvalitet života svoje porodice. Ako usput mogu podijeliti korisne informacije za kojima znam da postoji deficit u medijima, bilo bi mi veoma drago nekome ko prolazi kroz posljedice gubitka/iskrivljenog čula mirisa i ukusa pružiti barem koju riječ utjehe. Ukoliko saznate nešto novo, tim bolje.

Na samom početku pandemije sam imala izraženo interesovanje za istraživanjem, upijanjem što više informacija. Po prirodi sam temperamentna i ratoborna, zato sam odmah pristupila informisanju kako zaštititi sebe i bližnje. Spremnost za žrtvom je bila tu, imala sam na umu sveopšte dobro i tzv. bigger picture. Ali nakon dvije godine nemilosrdnog recikliranja istih mantri, ona vatra koju sam imala sa početka se izgasila i ušla sam u neku fazu samoočuvanja, rješavanja svakog viška i bespotrebnih rasprava o bilo čemu. Ne znam za vas ali ja sam umorna od prepričavanja svega i svačega po hodnicima. Više me ne tangiraju ni najekstremnija mišljenja. Nemam nikakvu motivaciju da obrazlažem vlastite stavove i odluke. Za mene je era rasprave, pogotovo internet rasprave završena. 

Ovo pišem za potencijalne čitatelje/čitateljice koji još iz bilo kojih razloga nisu umirili tu vatru u sebi. Nemam namjeru diskutovati o kovidu, vakcinama, maskama ili bilo čemu što djeluje polarizujuće na ljude u ovo današnje vrijeme. Svrha ovog teksta nije razmjena stavova već eventualna razmjena iskustava. Jer su posljedice kovida u formi različitih iskrivljenja i izostanka čula mirisa i ukusa itekako realni. U nastavku ću pokušati da pojednostavim i približim ovu veoma kompleksnu temu onim ljudima koji se sa njom još nisu susreli (postoje i takve osobe), te onima koji još uvijek žive sa posljedicama dati malo utjehe. U slučaju da ste u ovoj situaciji ili ako ste prevazišli neko od stanja o kojima ću pisati, pozivam vas da prenesete svoje iskustvo jer se tek od nedavno počinje pisati malo više o ovome. A moj tekst je na čekanju od kraja prošle godine. Mislim da nema više smisla čekati. Zato počnimo od početka.

Kako smo saznali za anosmiju i parosmiju?

U mom slučaju je sve počelo krajem prošle godine kada sam na jedan dan, tačnije noć primjetila da hrana koju jedem nema ukus ni miris. Pošto sam bila umorna i to se desilo krajem dana, pomislila sam da nije do toga ali ispostavilo se da sam iskusila samo djelić toga što su mnogi drugi iskusili a ima veze sa kovidom. Suprug je ostao potpuno bez mirisa i ukusa, koji se potom vratio u potpunosti – da bi mi najedanput rekao kako mu ništa nema ukus ni miris kao što bi trebalo. Veoma je čest scenario da nakon što je osoba izložena virusu, prvo nestanu ta dva čula, potom se vrate i onda nastaje havarija. Kafa i kikiriki puter mirišu isto, sve smrdi na sumpor i kiseli amonijak. Meso, jaja i bilo koja vrsta luka (crveni, mladi, bijeli itd.) – sve smo jako voljeli jesti a barem pola godine ništa od navedenog nije ni ušlo u našu kuću. Lubenice, dinje, krastavci, paradajz čak ni neko citrusno voće nam nije bilo dijelom prehrane neko vrijeme. Kombinacija mesa i luka izaziva mučninu i povraćanje. Živimo u Starom Gradu Sarajeva a trčimo preko Baščaršije kako ne bi udahnuli sumporno-kisela isparenja na koja sada mirišu ćevapi, pite, pljeskavice itd. Svaki ispušni gas i zagađenje se osjeti i veoma rijetko je zrak zaista čist (to znamo, sada i najbukvalnije). Samo ću reći da je Philips pročišćivač zraka radio punom parom i bio je od velike pomoći. Ali u nastavku bih sa vama voljela podijeliti sva saznanja koja imam na temu anosmije, parosmije, tretmana i terapije kojima se obnavljaju čula mirisa i ukusa + ulogu koju alfa-lipoinska kiselina ima u cijeloj priči.

COVID-19 i gubitak/ difunkcija čula ukusa i/ili mirisa

Često su među prvim znakovima kovid infekcije upravo gubitak čula ukusa i/ili mirisa, što je poznato pod nazivom anosmija. Nekim ljudima je to bio jedini znak da je virus prisutan u tijelu. Taj gubitak čula može biti veoma stresan, pogotovo ako traje duže vremena. Većinom se ukus povrati brže, dok čulu mirisa nerijetko treba više vremena da se potpuno vrati. Ova pojava karakterisana gubitkom mirisa nakon virusne respiratorne infekcije nije ništa novo, u smislu da post-virusni gubitak mirisa uključuje curenje nosa i ostale nazalne simptome. Ono što je drugačije sa kovidom, jeste da je upravo gubitak mirisa i/ili ukusa najčešće prvi simptom. COVID-19 virus se može brzo zakačiti za nervni sistem, brzo se prenosi do nosa i zalijepi se za olfaktorni nerv/živac – koji je odgovoran za prenošenje senzorne informacije vezane za miris, do mozga. Koliko sam upratila, u porastu je broj istraživanja da do gubitka čula mirisa dolazi kada virus inficira potporne ćelije neurona u nosu ( sustentacular cells) – znači, potporno tkivo a ne sam neuron. Istraživanja ukazuju da SARS-CoV-2 napada ciljajući receptor pod nazivom ACE2 na površini ćelija, a potporne ćelije (sustentacular cells) imaju mnoštvo tih receptora. Olfaktorni senzorni neuroni ih nemaju. I to sugeriše da koronavirus inficira potporne ćelije, ostavljajući neurone ranjivima I uskraćenim nutrijentima.

Iako naučnici imaju potpuno razumijevanje mehanizama koji su povezani sa mirisom, malo toga je poznato o tome kako koronavirus utiče na ukus I kemestezu. John Hayes je naučnik pri Pennsylvania State University koji istražuje efekte COVID-19 efekte na hemijska osjetila. Ukus I kemesteza su čula koja se razlikuju od mirisa, iako svo troje zajedno sačinjavaju ono što mi ljudi podrazumijevamo pod “ukusom” hrane I pića. Ukus se uglavnom oslanja na receptore ukusa na jeziku, dok se kemesteza oslanja na jonske kanale na senzornim nervima (između ostalog) — a njihovu reakciju na COVID-19 niko nije mnogo istraživao do sada. Tema je veoma kompleksna, meni kao laiku nije najjednostavnije sve posložiti a kamoli prenijeti na neki lako razumljiv način ali pokušati ću. Ono u što ne sumnjam jeste da ćemo sa protekom vremena znati sve više I više. I to je dobra stvar, jedino treba imati mnogo strpljenja.

Većini ljudi se miris, ukus I kemesteza oporave u roku par sedmica. U istraživanju koje je objavljeno u julu prošle godine, 72% ljudi sa COVID-19 koji su imali olfaktornu disfunkciju prijavili su da su im se čula oporavila nakon dvije sedmice do mjesec dana (isto kao I sa 84% ljudi sa disfunkcijom ukusa). Međutim, postoje I oni čiji su simptomi ozbiljniji. Nekim ljudima čija se čula ne vrate odmah, oporavak traje dugo vremena a to ima svoje posljedice. Kada se osobi vraća čulo mirisa, veoma često su mirisi koje sada osjeti neprijatni I drugačiji u odnosu kako ih pamte – to je fenomen koji se zove parosmija. Mnogima sve smrdi kiselo, užeglo, sumporno. To se dešava zato što se olfaktorni senzorni neuroni ponovo povezuju – nekada se ne povežu kako treba, kao kada bi otvarali pogrešna vrata za neki hodnik ili prostoriju. Opet, nekim ljudima se anosmija zadržava mjesecima I nije jasno zašto. Da li je riječ o odgođenoj obnovi ili je infekcija ubila olfaktorne senzorne neurone, još nije poznato.

Kako gubitak čula mirisa i/ili ukusa može da ima efekta na osobu?

Iako ova stanja nisu toliko dobro istražena poput gubitka vida ili sluha, poznato je da posljedice mogu biti raznolike te od lakših do težih (ponovo, ovisno od osobe do osobe). Jedna od posljedica jeste da gubitak čula mirisa i/ili ukusa ostavlja ljude ranjivima na opasnosti poput trovanja hranom, plinom I od požara. Na primjer, ljudi koji pate od anosmije su manje sposobni opaziti pokvarene namirnice ili dim. Istraživanje iz 2014. Godine je pokazalo da osobe sa anosmijom imaju duplo veću šansu da iskuse ovakav scenario u odnosu na one sa zdravim čulima. Obično se pokaže ona izreka da nismo ni svjesni šta imamo, sve dok to ne izgubimo. Svi uzimamo svoja čula zdravo za gotovo jer se podrazumijeva da ih imamo. Ali to očigledno nije tako I kovid je to naglasio. Tu je također I činjenica da mnogi uživaju I cijene ukus I miris različite hrane. Nekima se gubitak tog iskustva odrazi kroz gubitak tjelesne težine jer je apetit narušen. Nekome to dovodi do depresije. Sama činjenica da pojedini roditelji nisu mogli uživati u povezivanju sa svojim djetetom uslijed nemogućnosti osjeta mirisa svoje bebe je uznemirujuća. Ako vam je čulo mirisa važno za posao kojim se bavite (kuhari, perfumeri, vatrogasci), onda parosmija može uveliko da oteža izvršavanje radnih obaveza.

Ali i da ne pričamo o tako ekstremnim scenarijima, jednostavno djeluje deprimirajuće I izolujuće kada su vam mala zadovoljstva izbrisana iz svakodnevnice. Neko ko je volio crveni ili bijeli luk u hrani sada ima mučnine kada na deset metara osjeti njihov miris u zraku. Nisam bila ni svjesna toga koliko ustvari često svi koristimo luk u kuhanju, dok mi se suprugu nije pojavila parosmija. Nekome ko je uživao u čaši vina vikendom jeste grozno kada biva uskraćen toga. Ako ste voljeli popiti kafu izjutra, nema više tog jutarnjeg ritual ukoliko vam kafa smrdi na sumpor. Toliko je načina na koje gubitak čula mirisa I ukusa može da ima efekta na ljude. Iako sam čitala da je parosmija ustvari dobar znak da se čula obnavljaju te da je bolje imati nešto, u odnosu na ništa – neki se ne bi složili. Čitala sam iskustvo žene koja smatra da bi lakše živjela sa anosmijom jer je parosmija izluđuje. Neko se teže nosi sa konstantnim mirisima koji iritiraju. I kada se čovjek zamisli, stvarno nije lako biti do te mjere ograničen sa stvarima koje se mogu pojesti I popiti. Ne mogu ni zamisliti kako je kada sve smrdi osim možda badema ili trešanja. Niko ne može živjeti na samo par namirnica. Kod osoba koje imaju blaži slučaj parosmije, donekle se može doskočiti problem tako što se istraže recepti sa namirnicama koje se mogu konzumirati bez povraćanja I mučnine. Nekim parosmičarima se određeni mirisi zadržavaju u nosu neobično dugo (satima, nekada I danima). Ukoliko se vi ili neko koga poznajete suočava sa ovim izazovima, ostaviti ću link (klik!) za iskustva brojnih ljudi jer zaista je lakše kada čovjek zna da nije usamljen.

Poremećaji čula mirisa:

Anosmija — potpuni gubitak čula mirisa
Parosmija — iskrivljeno čulo mirisa
Hiposmija — smanjena sposobnost čula mirisa
Kakosmija/Fantosmija — detektovanje (tzv. halucinacija) mirisa koji nisu prisutni

Poremećaji čula ukusa:

Ageuzija — potpuni gubitak čula ukusa
Disgeuzija — poremećen, narušen čula ukusa
Hipogeuzija — smanjena sposobnost čula ukusa

Kako povratiti čula mirisa i/ili ukusa?

Generalno ljudi mogu identifikovati ukuse poput slatkog, kiselog, gorkog. Ali ako nema mirisa, ne možete razlikovati grožđe od višnje – jer oboje vam je (samo) slatko. Nestanak mirisa i/ili ukusa uslijed virusne infekcije obično nastupa naglo. Samo se probudite jednog jutra I ne osjetite miris kafe ili parfema koji nosite. Hrana koju inače volite vam ima ukus zemlje, benzina, miriše sumporno, na amonijak. Imate impuls da je ispljunete ili vam se od nje povraća. Nekada stvari koje su mirisa odlično sada mirišu grozno – I obratno, nekome odvratne stvari sada mirišu odlično. Nekima njihov vlastiti miris znoja smrdi i stalno su pod strahom da i drugi ljudi mogu osjetiti taj neprijatni miris, pa se dosta često kupaju i tuširaju, peru odjeću, koriste puno dezodoransa i parfema. Nije stvar za šalu ali čitala sam kako nekima odlazak u toilet ostavlja miris kakaa ili tople čokolade. Drugima opet sve miriše isto – jedan te isti miris se konstantno osjeti, bez obzira šta jeli, pili ili mirisali.

Ukus hrane mi svi ustvari iskusimo kroz miris. Tako da, kada dođe do gubitka mirisa, I ukus postaje disfunkcionalan automatski. I kada ljudi opisuju da su izgubili ukus, oni ustvari opisuju izgubljeni miris koji direktno utiče na ukus. Sve je međusobno povezano. Različita istraživanja sugerišu da, ljudima čija je olfaktorna percepcija oštećena nakon virusne infekcije, kratkoročno a često izlaganje mirisima može potaći da se čulo brže vrati u normalu. Bukvalno se kroz terapiju mozak pokušava ponovo istrenirati da “zapamti” kako stvari mirišu. Istraživanje koje je objavljeno u Journal of Internal Medicine navodi da 95% pacijenata povrati čulo mirisa u roku od šest mjeseci. Većini pacijenata je malo vjerovatno da će SARS-CoV 2 virus izazvati trajno olfaktorno oštećenje koje bi dovelo do trajne anosmije. Postoji teorija da se anosmija javlja kod blagih do umjerenih slučajeva kovida, I prema toj teoriji blaži/umjereni slučajevi rezultiraju robusnijim imunitetom ali upalni process povezan sa tom imunom reakcijom može dovesti do snažnijeg oštećenja olfaktornih ćelija. Zato imamo ljude kojima sam kovid nije nanio ogromnu štetu ali zato reakcija na njega jeste imala značajan efekat na čulo mirisa i/ili ukusa.

Na internetu se sada nalaze brojna videa i iskustva ljudi koji pokušavaju potaći svoja čula ukusa sa aromatičnom hranom poput zagorjelih narandži ili čak zagrizanjem crvenog luka kao da je jabuka. Nekome je to možda apsurdno, onima kojima je to pomoglo jednostavno funkcioniše. Ovakve vježbe leže na istom principu kao olfaktorno treniranje. Olfaktorno treniranje koristi neuroplastičnost tijela, što je ustvari sposobnost tijela da formira nove nervne puteve. Metoda pomaže tijelu da oporavi čulo mirisa. Alfa-lipoinska kiselina, vitamin A u formi suplemenata te nazalni steroidni sprejevi također mogu biti od pomoći. Olfaktorno treniranje se može raditi kod kuće I nema nikakve nuspojave. Ono pomaže da se vlakna odgovorna za miris ponovo potaknu na rad. Može se početi od namirnica koje već imamo u kući, poput kafe, parfema, muškatnog orašćića, kokosa, vanilije, mente, klinčića, eukaliptusa, citrusa ili različitih eteričnih ulja. I kada jedan ili više mirisa identifikujemo, možemo prelaziti na nove mirise. Vrijeme oporavka varira od osobe do osobe. Dok se pojedinci oporave za par dana, nekome su potrebni mjeseci. Još nešto sa čime se suočavaju ljudi nakon kovida, jeste pojava parosmije. Najčešće scenario je takav da osoba potpuno izgubi čulo ukusa/mirisa, potom se oporavi – da bi došlo do pojave parosmije a ona je specifična po tome što stvari ne mirišu kako bi trebale.

Alfa-lipoinska (alfa-lipoična) kiselina i parosmija

Sada kada smo prešli uzrok, razlike između anosmije I parosmije I sve moguće pristupe tretiranja – dolazimo do onoga što trenutno koristimo u pokušaju da suprugu obnovimo čula mirisa I ukusa u potpunosti. Do sada imamo pomake, ali još to nije kako je prije bilo. Luk I dalje nema pristupa našoj kući, nikakve sudžuke, paštete, umaci, čak ni omiljeni pesto od bosiljka (sigh). Barem mi je drago što mu većinu dana kafa može proći, od nedavno je počeo jesti jaja  I crveno meso nakon godinu dana. Piletinu nikako još uvijeki ne može. Interesantno je da jeste istina kako treba izbjegavati vruću hranu ako ste parosmičar – toplota sve pogoršava. Moram pohvaliti njegovu upornost, kako svakog dana trenira čulo mirisa od parfema koje toliko voli pa do kafe, eteričnih ulja koja smo kupili, raznih začina itd. Mislim da nema nekog univerzalnog pristupa koji pomaže svakome, zaista je ovo individualna stvar. i za sada, još uvijek nema lijeka za parosmiju. Pošto I sama mrzim kada mi neko forsira optimizam I pozitivan stav – sasvim je normalno da ne možemo svakog dana biti puni elana. Ali uopšteno, ne treba gubiti nadu. A svaki napredak je vrijedan slavlja. Jednostavno čovjek počne istinski vrendnovati neke stvari nakon što ovakvo nešto doživi.

I očigledno je da nema ni izbliza dovoljno članaka na ovu temu. Sjećam se kada sam krajem prošle godine pokušavala istražiti više o poremećajima čula mirisa I ukusa – oduvijek je bilo jako malo materijala o tome. Jednostavno nije bilo interesa jer je svakako mali procenat ljudi patio od poremećaja I nestanka čula okusa i/ili mirisa. Pa čak I kada je krenula pandemija, kada ispričate nekome o ovim problemima, nisu imali jednaku težinu kao neki drugi (što je ipak logično). Zato se pažnja ni finansiranje nisu usmjerili u tom smjeru. Međutim, tek kada se počinjao dobijati uvid koliko je iznenađujuće veliki broj ljudi koji su pogođeni anosmijom I parosmijom, pa potom opsežnost svih simptoma I poteškoća te prava težina koju sa sobom nose – e tek onda se javio interes, krenula su istraživanja, ljudi su počeli dijeliti iskustva. U moru tih iskustava, naučnih studija I svega ostalog sam naišla na spomen alfa-lipoinske kiselin. Meni je ona poznata kao sastojak u preparative, znala sam da je moćan antioksidans I imam je u formi The Ordinary seruma. Dosta je jaka, izaziva trnce po koži I koristim je tek ponekada. Ali nisam imala pojma koliko korisna može biti u tretiranju parosmije. Zato bih u nastavku voljela dotaći se prvo toga šta je alfa-lipoinska kiselina i zbog čega smo baš nju odabrali te kako se do sada pokazala na primjeru suprugove parosmije.

Šta je Alfa-lipoinska kiselina (ALA)?

Alfa-lipoinska kiselina (ALA) je prvi put izolovana 1950-tih te se u to vrijeme istraživala zbog djelovanja na glukozu. Ali tokom kasnih 1980-tih je otkriveno da ALA ima snažno antioksidativno djelovanje pa je I klasifikovana kao antioksidans. Alfa-lipoinska kiselina je masna kiselina koja se nalazi u mitohondrijama ćelija. Znači da je antioksidans koji naše tijelo proizvodi I nalazi se u svakoj ćeliji. Pomaže pretvoriti glukozu u energiju. Među antioksidansima, ALA je posebna po tome što ostaje aktivna u oboje – u vodi ali I mastima. To znači da može pružiti zaštitu većini područja u tijelu od štetnog djelovanja slobodnih radikala. Da se podsjetimo, antioksidansi napadaju slobodne radikale koji su nusprodukti procesa proizvodnje energije. Problem sa slobodnim radikalima je u tome što uzrokuju štetne hemijske reakcije u tijelu koje oštećuju ćelije – time otežavaju tijelu da se bori I izbori sa infekcijama. Istraživanja su pokazala da ALA pomaže u obnovi antioksidansa te ih ponovo čini aktivnima. ALA se sintetiše u tijelu ili se konzumira kroz meso te određeno voće I povrće, poput brokula.

Alfa-lipoinska kiselina kao tretman za parosmiju

U kratkim crticama ću sa vama podijeliti istraživanje koje me navelo da kupim supplement alfa-lipoinske kiseline sa iHerba. Istraživanje je sprovedeno sa ciljem da se ustanovi terapeutsko djelovanje ALA na olfaktorni gubitak uslijed infekcije gornjeg respiratornog trakta. Rezultati istraživanja su takvi da je 30% subjekata bilo bez ikakve promjene – na njih nije djelovala ALA. Nekih 9% je iskusilo umjereno pogoršanje dok je 26% imalo umjereno poboljšanje a 35% izuzetno poboljšanje olfaktorne funkcije. Generalno gledajući, nije nimalo zanemariv procenat ljudi kojima je ALA pomogla ta na kraju studije se učestalost parosmije smanjila sa 48% na početku terapije, na 22% pri kraju terapije. Zanimljivo je da su bolji rezultati zabilježeni kod subjekata koji su imali manje od 60 godina starosti (tretman posebno pogoduje mlađim pacijentima)

Iako je istraživanje o ALA I parosmiji na samom početku, daje nadu I djeluje obećavajuće. Uglavnom, baš kao I u istraživanju što je korišteno – sa iHerba smo naručili Alfa-lipoinsku kiselinu od 600mg (moj kod za popust je AFW6712, a svakog mjeseca možete pronaći online kod za barem 5% popusta ako vam moj ne odgovara). I odmah je suprugu isprovocirala čulo mirisa – nije prošlo ni par dana otkako je počeo piti a svi mirisi su mu postali pojačani. Opisao mi je osjećaj kao da je regeneracija prije nekog vremena stala a ALA je ponovo potakla. Svi mirisi su pojačani, I prijatni, I neprijatni. Ali dobro je da su potaknuti pa sada preostaje da čekamo, budemo strpljivi. Ne znam da li ste religiozni ili ne, ali vjerujte da pomaže imati I barem malo vjere da će sve biti uredu. Puno puta sam pročitala da, kako naglo nastane, tako I naglo prestane. Tako da nada zaista zadnja umire.

Fun facts:

• Ukus je kompleksni proces koji nastaje nadraživanjem osjetilnih receptora na jezičnim pupoljcima (taste buds) i prenosi se nervnim vlaknima do mozga gdje se identificiraju specifični ukusi. Osjetilni pupoljci ne nalaze se samo na jeziku, već u cijelim ustima te grlu.
• Uobičajeno razlikujemo barem 5 okusa: slatko, slano, kiselo, gorko i umami (okus potaknut hemijskom tvari glutamatom koji nalazimo u pilećem temeljcu, mesnim prerađevinama i nekim sirevima). U ustima ti okusi zajedno s teksturom, temperaturom, mirisom, izgledom stvaraju percepciju okusa.
• Jezik je prekriven tisućama malih kvrga tzv papile, koji su vidljivi golim okom. Unutar svake papile nalaze se stotine okusnih pupoljaka Postoji između 2000 i 5000[5 okusnih pupoljaka koji se nalaze na stražnjoj i prednjoj strani jezika. Ostali su smješteni na neocu, stranama i stražnjem dijelu usta, te u grlu. Svaki okusni pupoljak sadrži 50 do 100 ćelija receptora okusa.
• Osnovni modaliteti okusa samo djelomično doprinose osjećaju i ukusu hrane u ustima – drugi faktori su miris, njušni epitel nosa, tekstura, mišićni, temperatura, koju otkrivaju termoreceptori – osjećaj hlađenja (kao što je od mentol) i “vrućina” (oštrina) kroz kemestezu.
• Kod ljudi percepcija ukusa počinje nestajati oko 50. godine života zbog gubitka jezičnih papila i opšteg smanjenja proizvodnje sline Ni svi sisari ne dijele iste modalitete ukusa: neki glodavci mogu okusiti škrob (što ljudi ne mogu), mačke ne mogu okusiti slatkoću dok je nekoliko drugih mesoždera (uključujući hijene, delfine i morske lavove) izgubilo sposobnost da osjete do četiri od pet modaliteta ukusa svojih predaka.