Najbolji južnokorejski filmovi i serije: Prvi dio

Najbolji južnokorejski filmovi i serije

Korejska kinematografija nadaleko je najbolja azijska kinematografija prema mišljenju brojnih kritičara. Ako vam moje mišljenje nešto znači ili na osnovu prethodnih filmskih tekstova na blogu i/ili filmskih recenzija koje objavljujem u insta storijima procjenjujete da imamo sličan ukus – onda za vas imam spreman opširan i (nadam se) zanimljiv članak. U pitanju su prijedlozi korejskih filmova i serija za koje smatram da vrijede pažnje – ubacila sam i par onih koji nisu baš za svačiji ukus ali po opisu koji pripremim mislim da ćete moći procijeniti u koju skupinu spadate. Korejski filmovi imaju specifičan senzibilitet koji je prisutan u cjelokupnoj azijskoj kinematografiji, s tim da (prema onome što sam mogla primjetiti) koreanci malo teže teme mogu učiniti “pitkijima” i za nas koji nismo sa njihovih prostora. 

Nekada umiju biti dramatični, sjetni, melanholični. Povremeno su možda i previše fokusirani na detalje i umiju biti skloni isuviše kompleksnim pričama. Ali su također veoma inteligentni, veoma kreativni i po potrebi radnje veoma emotivni. Uvijek mi se dopadne kada osjetim i neke autentične stvari vezane za njihovu kulturu koje prožimaju priču. Humor i romansa su kategorija gdje mogu biti cheesy – njihove KDrame su većinom sapunice, ali na višem nivou. Pa će sve ovisiti od ukusa i preferenci koje imate kao gledatelj i filmofil. Na spisku u nastavku ima i ozbiljnih filmskih uradaka ali ima i dosta laganog štiva – za svakoga po nešto. Pripremila sam spisak korejskih filmova i serija od kojih sam većinu već pregledala. Neke nisam ali su mi bili preporučeni i imaju dobre ocjene od strane kritičara, tako da ih namjeravam pregledati u budućnosti. Ideja je da pored naziva onih koje nisam još pregledala naknadno dopisujem utiske nakon gledanja. Tako da ću se iznova vraćati ovom tekstu i editovati ga. A nadam se da ćete mu se i vi vraćati 🙂 Parasite koji je okrunjen Oskarom je samo jedan od ali nije najbolji njihov film, tako da imate svašta nešto za istražiti i pogledati.

Najbolji korejski filmovi

TRAIN TO BUSAN (Busanhaeng 2016.) – moram reći da nisam među die-hard fanovima zombie žanra tako da me nećete vidjeti kako bingeam sve uobičajene ultrapopularne zombie serije i filmove. Nemam ništa protiv ovog horor žanra, samo malo rijeđe “trzam” na njega. I dalje mi je među najboljim zombie filmovima “World War Z” ali mi je Train to Busan na čvrstom drugom mjestu. Tačnije, ta dva filma se uvijek smjenjuju u mojoj glavi između prvog i drugog mjesta. Priča je fenomenalna, likovi nisu plastični već se povežete sa njima a prikaz različitih karaktera i ljudske prirode je autentičan. I bez obzira koliko Sci-Fi bio, dosta scena je realistično u datim uslovima. I pogađa emocije. Nimalo dosadan, ni stereotipan a ne vrijeđa inteligenciju stoga je jedan od rijetkih zombie filmova koji će više oduševiti nego iznervirati propustima. Topla preporuka. 

FORGOTTEN (Gi-eok-ui bam 2017.) – film se fokusira na život momka koji pokušava otkriti istinu iza otmice svog starijeg brata. Taj stariji brat se nakon 19 dana provedenih u zatočeništvu vraća kući, od čega tvrdi da se ne sjeća ničega. Pri povratku je stariji brat čudnog ponašanja koje nema smisla ukućanima. Film odlično miješa i preklapa psihološki triler sa elementima terora, uz sjene paranoje kroz koje je mlađi brat prolazio tokom 19 dana koliko mu je brat bio otet. Mene je ovaj film podsjetio na kultnog “Oldboy”-a s time da je ipak taj klasik mnogo brutalniji i morbidniji od ovog.

LUCID DREAM ( Loosideu deurim 2017.) – neizbježno je spomenuti da je koncept lucidnih snova iskopiran iz “Inception” filma, zaista ne bih bila objektivna kada bi tu činjenicu izostavila. Naravno da kopija nikada nije kao original, što je i ovog puta slučaj. Ali opet sam pregledala film od početka do kraja jer, iskreno, uopšte nije loš. Nije apsolutna krema korejske kinematografije ali je itekako solidan film. Neumorna potraga očajnog oca i neizmjerna snaga očinske ljubavi su ono po čemu ću ipak da pamtim “Lucid Dream” jer i pored preuzetog koncepta mislim da je to ustvari bila tematika filma. Sci-Fi element lucidnog sna je samo sredstvo i baš zbog toga što režiser nije želio da gledatelje impresionira kompleksnošću koncepta lucidnog sna već je uspio da se saživimo sa patnjom jednog oca, koliko god zamjerku imala na neoriginalnost – drago mi je što sam ovom filmu dala šansu.

THE CALL (Kol 2020.) – iznenađujuće dobar triler sa horor elementima koji podsjeća na “The Butterfly Effect”. Imao je moju potpunu pažnju, iskreno je dobre radnje, nije predvidiv, akcija je sjajna, gluma odlična – samo nemojte gledati završne scene nakon odjave i biti ćete prezadovoljni. Sve što je bilo dobro su tim posljednjim scenama poništili, svaki princip na kojem se film temelji. Ovo je učinjeno (pretpostavljam) da bi se ostavila mogućnost snimanja nastavka, što nije potrebno. Ako bi ignorisali taj nakaradni dio, ovo je izuzetno dobar triler.

OLDBOY (Oldeuboi 2003.) – mnogo je holivudskih filmova preradilo južnokorejske a da toga nisam ni bila svjesna. Toliko je bogato stvaralaštvo ove zemlje da je čak i remake njihovog filma kvalitetan, kao što je kvalitetan i Oldboy iz 2013. sa Josh Brolinom. Američka verzija me potresla ali kada sam otkrila original? Pa, original vam je čista desetka! Tek nakon originala sam shvatila koliko je američka verzija bila nepotrebna ali barem mi je otkrila ovo remek djelo. Ali da znate da ovo nije lagan film za svariti, dosta je kompleksan i mnogi ga počnu bolje shvatati tek nakon drugog, trećeg gledanja. Ako ga niste do sada gledali, nemojte puno čitati o radnji – što manje znate, to ćete ga više cijeniti. Jedino što bi mogla biti dodatna informacija jeste da se bez problema može staviti u rang i rame uz rame sa filmovima poput “The Usual Suspects” ili “Memento”. 

PARASITE (Gisaengchung 2019.) – moram vam priznati da su me izbacili iz takta komentari da ovaj film nije zaslužio Oskara i uopšteno ljudi koji očigledno nisu shvatili poentu filma. Ne, ne morate biti poznavalac korejske kinematografije da bi cijenili “Parasite”  – jedan je od rijetkih modernih filmova koji ne da su zaslužili slavu, nego su je prevazišli višestruko. Ali pogotovo kao neko ko gaji velike simpatije prema korejskoj kinematografiji i kao filmofil koji je pogledao dosta njihovih filmova i serija, osjećam se dovoljno upućenim gledaocem koji može opovrgnuti ili potvrditi o kakvom se filmu radi. Vjerujte da je sigurno u top 3 južnokorejska filma ikada, bez sumnje. Suprug i ja smo ga gledali bez daha – iako on nije ljubitelj korejskih filmova, imali smo identične zaključke tokom i nakon gledanja. Pod must je ako ste ga propustili, nećete se pokajati.

THE HANDMAIDEN (Ah-ga-ssi 2016.) –  ovo je film koji lebdi između nečega realnog i apstraktnog. Čitala sam da je miks “Oldboy” sa “Blue is the Warmest Colour” – ima elemenata oba, istina. Ali je ovo definitivno film koji ne bih mogla preporučiti svima. A opet, u sebi ima svega – crni humor, erotiku, misteriju, spletke, izdaju, osvetu. Ima elemente Hitchcockovog trilera ali elemente viktorijanske drame – ovo i jeste “Fingersmith” priča koja je prebačena iz Londona u Južnu Koreju. Istovremeno, mješavina svega navedenog je i miks zapadnjačkog i japanskog stila (film je japansko-korejske produkcije). Kostimografija i kinematografija su besprijekorni – samo da gledate scene kao pokretne slike, ostali bi oduševljeni. Malo je potežak za gledati, nerijetko konfuzan. Priča je podijeljena u tri dijela od čega su prva dva jako dobra dok mi je treći bio pomalo predvidiv. 

MEMORIES OF MURDER (Salinui chueok 2003.) – ovaj film prethodi Oskarom nagrađeni “Parasite” a dolazi od istog režistera, tako da sa sigurnošću znate da je dobar. Ovaj film je ipak baziran na stvarnim dešavanjima. Riječ je o serijskom ubici koji je bio poznat kao korejski Zodiac Killer koji je silovao i ubio 10 djevojaka i žena u periodu 1986. – 1991. godine u provinciji Hwaseong. Priča je bazirana na istrazi i sadrži specifični humor po kojem je “Parasite” postao poznat. Tematika je sve osim prijatna ali je priča zaista nevjerovatna. Još je luđa činjenica da, u vrijeme kada je film snimljen (znači 2003. godine), ovaj slučaj je bio neriješen. U međuvremenu je došlo do raspleta o kojem možete pročitati više online.

MEMOIR OF A MURDER (Salinjaui gieokbeob 2017.) – ovdje priča prati serijskog ubicu koji je obolio od Alzhajmerove bolesti. Živi sa kćerkom koju mnogo voli ali zbog bolesti ima problem – sjećanja i realnost se u njegovoj glavi isprepliću. Put mu se najednom isprepliće sa misterioznim momkom kroz manju saobraćajnu nesreću. I taj momak (za kojeg sumnja da je također počinio ubistvo) počinje da mu ulazi u život. Polako počinje zbog njega da strahuje za sigurnost svoje kćerke – no također ga brine da bi mogli isplivati mnogi detalji iz njegovog života koje se mnogo trudio da sakrije. Film je dinamičan, dramatičan i jako dobar.

I SAW THE DEVIL (Ang-ma-reul bo-at-da 2010.) – prije svega, dajem upozorenje da je riječ o izuzetno nasilnom filmu. Svaki kritičar koji je imao zamjerku, ovo mu je bila jedina. Da li prikazuje žene u neopisivo groznim situacijama? Da li je ultra nasilan? Da, jeste. Ali postoji ogromna razlika između njega i recimo holivudskih slasher horora. Ubistva nisu prikazana kao uzbudljiva, niti su glorifikovana. Ovdje neće stereotipna oskudno obučena djevojka trčati kroz šumu dok bježi od muških napadača da bi sve završilo obiljem krvi. Biti će krvi, nemojte me pogrešno shvatiti, ali u ovom filmu svako ubistvo iako veoma neprijatno – jasno je da nije riječ o shock value taktici. Ovaj film gledatelja vodi u mračne dijelove uma i ludila. I sve to čini veoma realistično. Brutalni realizam će izazvati nelagodu (razumljivo), no ovaj osvetnički film ima određenu težinu koju nemaju horor filmovi na koje smo navikli. 

THE WAILING (Gokseong 2016.) – film počinje sa citatom iz Biblije i to je nešto što mnogi zanemare i zaborave jer je u pitanju prva scena. Poenta je da citat ima određenu svrhu – služi kao upozorenje da ako ste religiozna osoba, ovaj film će svaki dio vas da prestravi. I stvarno jeste jeziv. Ukratko, kada se stranac doseli u selo to isto selo počinje biti napadnuto jednom bolešću. Policija prvo misli da je riječ o gljivi ali policajac Jong-goo ima osjećaj da taj stranac koji se nedavno doselio ima nešto sa slučajevima razboljevanja. On potom upoznaje ženu koja mu prenosi neke informacije o misterioznom strancu a nastavak sitraživanja polako počinje da konzumira njegov život. Onog trenutka kada i njegova kćerka počinje davati znakove oboljenja, priča počinje biti lična a policajac ima zadatak odrediti kome vjerovati a koga izbjegavati.

THE HOST (Gwoemul 2006.) – Bong Joon Ho je režirao “Parasite” i “Memories of Murder” sa moje liste, ovo je treće njegovo ostvarenje kojim sam ostala impresionirana. Stil i humor koji je ovom režiseru svojstven se provlači i kroz ovaj film. Kako sam inače ljubiteljica crnog humora, meni potpuno “leži”. Dopada mi se kako provlači značaj porodice kroz filmove, obične ljude čak i ispodprosječnog finansijskog stanja ubacuje u apsurdne situacije tako ih bacajući na test. Sve je to učinio i u ovom monster filmu koji ne znam dodijeliti nekom žanru. Horor? Drama? Crna komedija? Akcija? Satira? CGI čudovišta je presmiješan, njega su odmah prikazali – tako da odmah znate da na tome nije fokus. Super mi je zanimljivo koliko je socijalnih komentara društva provučeno kroz priču bez imalo pretencioznosti – od neodgovornih roditelja do porodične lojalnosti, ekoloških katastrofa, manjkavosti sistema u kojem živimo, koliko smo skloni greškama kao grešna ljudska bića koja jesmo pa do brutalnosti vladajuće strukture, rasizma itd.

SVAHA: THE SIXTH FINGER (2019.) – film koji je veoma intrigantan, pogotovo ukoliko poput mene niste opretjerano informisani o vjerovanjima naroda u Južnoj Koreji (osim činjenice da nisu pretjerano religiozni). Upravo zato sam ušla u ovu priču ne znajući detalje – što je možda ostavilo potom posebno jak efekat na mene. Volim što su i ovdje različite socijalne teme provučene kroz radnju a ujedno imamo i odličnu detektivsku priču i istragu koja me podsjetila na legendarnu “The Wire”. Tri naizgled zasebne priče se spajaju u jednu koja potiče na filozofsko razmišljanje, uključuje kultove te duhovna uvjerenja. Nije tipičan film već je dosta komplikovan. Budista sa Nespreso aparatom je prizor koji nećete često vidjeti u kinematografiji, to je sigurno. Nakon gledanja sam naredna četiri sata provela istražujući budizam, hinduizam, taoizam, karmu i nirvanu. Meni je wow pa ako vas zanimaju slične teme – go for it!

A TALE OF TWO SISTERS (Janghwa, Hongryeon 2003.) – ovo je još jedan twisted ali odličan triler/ horor/ drama. I još jedan koji vjerovatno neće biti jasan nakon prvog gledanja. Ima mnogo flashback scena, neke su deluzije, detalji su bitni za radnju (npr. ukosnica), nismo uvijek sigurni šta se dešava ali se na kraju sve poklopi na veoma inteligentan način. Spada u horor u smislu jezive atmosfere koja prožima radnju – ali je možda više tragična misterija nego horor. Priča je o dvije sestre koje žive sa ocem i maćehom. Odnosi između njih tri su zategnuti i postaju sve gori kako priča odmiče. Potom se počinju misteriozne stvari dešavati. Konfuzija koju sam osjetila tokom gledanja je slična onoj koju sam osjetila pri gledanju “Mulholland Drive”, čisto za referencu. Veliki je izazov za filmofile, ali je genijalan na svoj način.

THE GANGSTER, THE COP, THE DEVIL (Akinjeon 2019.) – jedinstveni dvojac: policijske snage i gangsteri idu u zajednički lov na serijskog ubicu. Akcija je čista, zabava nenadmašna. Nije film sa posebnom dubinom ali nemojte pogriješiti i uporediti ga sa holivudskim akcijama jer ovaj film je za pet klasa iznad. Likovi su dopadljivi, sama ideja za priču je netradicionalna ali upravo zato je interesantna. Serijski ubica je neuhvatljiv – jesam li spomenula da je i ovo bazirano na istinitom događaju? Fenomenalna akcija sa izuzetnom glumačkom postavom.

NO MERCY (Yongseoneun eupda 2010.) – ovog filma se baš sjećam te bih samo ponovila ono što sam rekla nakon gledanja a to je da je ovo jedan od najboljih trilera ikada snimljenih (ne nužno samo južnokorejskih, već generalno). Traje dva sata – i svake minute svog trajanja potpuno drži pažnju gledaoca. Tačno sam osjetila vlastito disanje koliko su pojedine scene bile napete. Veoma je “inteligentan” tip trilera, nepredvidiv, dinamičan. U stilu je ostalih korejskih filmova, tako da možete očekivati i dosta drame te nema filtera – što znači da nije za osobe slabog želuca. Motiv za svaku radnju postoji, ali nam do samog kraja nije potpuno jasan. Mnogi kažu da je u rangu legendarnog Oldboy (2003.) filma sa čime se slažem. Na samom kraju nam se otvara interpretacija i razlog zbog kojeg je film nazvan “Bez milosti”. Posljednjih 15 minuta je wow!

THE GRUDGE (Ju-on 2002.) – horor zbog koje se moja generacija strašila duge crne kose, bunara, televizora sa statičkim šumom te prank poziva još jako, jako dugi niz godina nakon puberteta. Nema sumnje u kultni status ovog horora, mislim da su svi čuli i/ili gledali “The Grudge” iako realno nije neki poseban film – pa čak ni poseban horor. Ali ovo mogu reći iz sadašnje perspektive, iz 2021. godine. U vrijeme svog izlaska je bio revolucionaran te je režiser Takashi Shimizu postao poznat zahvaljujući njemu. Niche je sam za sebe a ako ga koim slučajem niste gledali, imate ideju za retro horor filmsku noć.

RECALLED (2021.) – odličan triler! Priča je o ženi sa traumatičnom prošlosti koja je izgubila svo svoje sjećanje nakon nesreće. Iako se njen suprug divno brine o njoj, sumnju joj budi to što joj ne govori sve te izostavlja neke detalje iz njihovog života. Kako počinje biti sumnjičava i počinje da “kopa” po svojoj prošlosti, kao blic momenti joj se javljaju scene za koje ne zna da li su vizije iz budućnosti ili nešto što se desilo u prošlosti. Postavlja se pitanje ko je ona, šta joj se desilo i šta joj se trenutno dešava? Jako mi se dopao ovaj psiho-triler koji me podsjetio na “Before I Go To Sleep” sa Nicole kidman – ali ipak ima svoje specifičnosti. Pogotovo kraj, taman mislite da ste odgonetnuli priču – i šokirate se.

SEA FOG (Haemoo 2014.) – drama o kapetanu ribarskog broda i njegovoj posadi. Zbog finansijskih problema prihvata ilegalno prokrijumčariti grupu imigranata iz Kine u Južnu Koreju. Film je baziran na predstavi – a ta predstava je bazirana na stvarnim dešavanjima iz 2001. godine. Cijeli incident je traumatičan i šokantan – budite upozoreni da nije za osjetljive osobe jer ima dosta “okidača”. Radnja je prilično nepredvidiva do samog kraja. Iako je težak, jednostavno je dobar film.

DOOR LOCK (Doeorak 2018.) – još jedno prijatno iznenađenje u žanru psihološkog trilera. Psycho killer thriller bi bio najbolji kratki opis. A najbolja referenca podatak da je ovo južnokorejska obrada španskog filma “Sleep Tight” iz 2011. godine. Prisutna je depikcija nesigurnosti života žene koja živi sama u Seoulu, ali vjerujem da se može primjeniti na svaki grad. 

SNOWPIERCER (2013.) – sa Chris Evansom u glavnoj ulozi te Tildom Swinton u sporednoj, ne bi pomislili da je ovo južnokorejski film iako jeste. Cijeli film je jedna velika metafora, prožet je simbolizmima i još jedan je odličan prirmjer kvalitetnog komentara društvenih normi. Poenta je što ima Sci-Fi elemente te elemente distopije, ima svoja pravila koja nisu najlogičnija – ali ih slijedi od početka do kraja (dosljedan je vlastitoj logici). Ako možete da se predate logici filma, jako će vam se dopasti. 

THE WITNESS (Mok-gyeok-ja 2018.) – priča o običnom čovjeku koji, nakon što je popio par pića sa kolegama sa posla, pri povratku kući začuje vrisak žene. Nakon što je pogledao kroz prozor da bi ustanovio odakle vrisak dolazi, zatiče se u funkciji svjedoka ubistva – njegovu susjedu muškarac usmrćuje čekićem. Problem je što je ubica vidio da ih posmatra, da je vidio sve a on u šoku se povlači odlučujući da iz straha neće nikome reći za to što je vidio. Međutim, ubica želi da se riješi svjedoka. Sa pričom se lako povezati te je u globalu ovo jedan veoma solidan krimić. 

MIDNIGHT RUNNERS (Cheong-nyeon-gyeong-chal 2017.) – simpatičan i pomalo naivan film, koji me osvježio svojom naivnošću na jedan dobar način. Doduše, mnogo šala i detalja neko ko inače ne prati azijske filmove ne bi možda shvatio ili bi mu jednostavno promakli. Priča koja je dijelom akcija, a dijelom komedija prati dva potpuno različita momka po karakteru (moglo bi se reći da su suprotnosti). Obojica se prijavljuju u policijsku akademiju. I tačno kada prevazilazimo njihovo takmičenje za prolaz, scene pushover patetike i generalno osjećaj preispitivanja svojih odluka – obojica upadaju u nezgodnu situaciju, otkrivaju nešto čemu možda nisu dorasli ali sebi daju zadatak da to ipak isprate. Bilo je super funny scena, bilo je dosta akcije i ne mogu reći da mi je žao što sam odvojila sat i po na sve ove blesavoće.

MY SASSY GIRL (Yeopgijeogin geunyeo 2001.) – najvoljenija korejska romantična komedija koja je i dvadeset godina nakon svog nastanka toliko dobra da je ostavila veliki utisak na mene. Veliki dio filma sam se smijala kao rijetko kada, zaista mi se dopao humor. Obje glavne uloge su sjajne, pogotovo Jun Ji-Hyun kojoj je ova uloga potpuno zasluženo podigla karijeru na jedan poseban nivo (veoma je cijenjena glumica u Južnoj Koreji). Priča je super, veoma relatable, dosta scena me podsjetilo na neke momente kada sam se zabavljala sa tadašnjim momkom-sadašnjim suprugom. Odlično je uhvaćena awkward atmosfera sa početka veze. I svo vrijeme imamo u kutku uma osjećaj da djevojka krije nešto veliko, iako je sve što se dešava toliko zabavno da se i nezamaramo tom svojom intuicijom. Ali ona nas svakako sustiže na kraju koji nije pretjerano predvidiv, svakako ne u potpunosti. I mnogo mi se dopao element sudbine, u koju i sama vjerujem. Veoma bittersweer ali ipak više naginje na sweet strani. Apsolutno preporučujem, meni je postala jedna od omiljenih romantičnih komedija koje sam ikada pogledala.

SWEET & SOUR (2021.) – prilično cheesy i već viđena priča u žanru romantičnih komedija te zaista ništa posebno drugačija – ali na prvi pogled samo. Kroz film je brutalno prikazan moderni način života južnokoreanaca a koji je potpuno drugačiji od svega na šta smo mi navikli. Kulturološki šok će sigurno uslijediti. Ali nije to u fokusu priče već međuljudski odnosi. Kako se ponaša dvoje ljudi koji su u vezi kada ih pritisne realnost života a tu su u konfliktu njihovi individualni interesi. Ko će iskoristiti i ugrabiti koju priliku, pitanje je. Kraj je ustvari taj zbog kojeg se isplati pregledati ovaj film – definitivno ima twist koji nisam očekivala.

SATAN'S SLAVES (Pengabdi Setan 2017.) – osim završetka je zaista solidan horor, ako ste ljubitelj ovog žanra. Osjećaj jeze me pratio tokom cijelog filma, te iako nije revolucionaran, ostao mi je u sjećanju. Ovo je u biti remake originala iz 1980. godine te je mješavina južnokorejske i indonežanske kinematografije. Dosta se oslanja na atmosferu, koja je uspješno ostvarena tokom cijelog trajanja horora. 

THE GREAT HYPNOTIST (Cui mian da shi 2014.) – ovo neka bude honorable mention jer ovo nije južnokorejski već kineski film, ali sam ga “morala” negdje spomenuti a ovo mi je najbliža kategorija. Psihološki triler, misteriozna drama i pravi izazov za razmišljanje, zasigurno će vam držati pažnju. Priča je interesantna, puno je iznenađenja te je jedan od onih filmova o kojima razmišljate i pričate i nakon gledanja. 

Na spisku za gledanje:

BURNING (Beoning 2018.) – 
MOTHER (Madeo 2009.) – 
SPRING, SUMMER, FALL, WINTER…AND SPRING (Bom yeoreum gaeul gyeoul geurigo bom2003.) – 
EXTREME JOB (Geukhanjikeob 2019.) – 
SYMPATHY FOR LADY VENGEANCE (Chinjeolhan geumjassi 2005.) – 
NEW WORLD (Sinsegye 2013.) –
THE CHASER (Chugyeokja 2008.) –
MINARI (2020.) – 
OKJA (2017.) – 
PEPPERMINT CANDY (Bakha satang 1999.) – 
THE DARK FIGUE OF CRIME (Amsusarin 2018.) – 
3-IRON (Bin-jip 2004.) – 
THIRST (Bakjwi 2009.) – 
PIETA (2012.) – 
ASSASSINATION (Amsal 2015.) –
MONTAGE (Mong-ta-joo 2013.) –
BEASTS CLAWING AT STRAWS (Jipuragirado jabgo sipeun jibseungdeul 2020.) –

Najbolje korejske serije

STRANGER (Bimilui Soop 2017.-) – serija zbog koje sam i počela sa svim ovim žanrom. Moram priznati da nisam neko kome je K-Drama tip serija posebno zanimljiv, i dan-danas mi se rijetko koja dopadne. Međutim, serija “Stranger” je baš ozbiljna, nije sapunica, nije dosadna i definitivno ima moju najtopliju preporuku. Pogotovo prva sezona! Obje sezone imaju po 16 epizoda, a svaka epizoda traje po sat vremena. Prva sezona se temelji na tužiocu koji, preuzimajući slučaj ubistva, razotkriva mnoge stvari – od odnosa u politici, kriminala, mita, korupcije do porodičnih tajni. Specifičnost za ovog tužioca jeste njegova fizička mana koja utiče na njega da je potpuno lišen emocija. Istovremeno je zbog te mane briljantan u dedukciji, teorijama korelacije te je nepogrešiv u rješavanju najkompleksnijih problema. Cerebral drama! U drugoj sezoni se radi na drugom slučaju, glavni lik i glavni sporedni lik i dalje nose priču ali se ipak u drugoj sezoni otišlo previše u detalje i tančine – zato ne drži pažnju jednakim intenzitetom kao prva sezona (ali i dalje je jako dobra!).

KINGDOM (2019.-) – kao što je “Train to Busan” najbolji korejski zombie film, tako je i “Kingdom” najbolja korejska zombie serija. Lično bih se usudila napisati i uopšteno, ali znam da se ukusi razlikuju a svakako shvatate da je nešto što vrijedi pogledati i bez superlativa. Ova serija ima dvije sezone, svaka sezona ima po 6 epizoda – svaku epizodu koju pogledate je poput filma. Iščekujem treću sezonu sa guštom jer vidim da je ovo vrhunska produkcija a kako je Hollywood maksimalno iscrpio zombie žanr, “Kingdom” je uistinu fantazija za gledati pošto nam pruža sve što Hollywoodu manjka. Sa vizuelne strane je krasna, priča je baš originalna, gluma je vrhunska, efekti predobri. Ali mi se posebno dopalo kako je serija ogolila ljudsko društvo: dotiče se migracija, kako elitna manjina rado i beskrupulozno izrabljuje masu ljudi koji žive u bijedi. Pokazuje lice sebičnosti, ambicije ali i rijetkog primjera morala.

KINGDOM: ASHIN OF THE NORTH (Ashin of the North 2021.) – ljubitelji i ljubiteljice “Kingdom” serije, ovo nije nastavak druge sezone niti početak treće sezone – već je zasebna priča o liku Ashin koja povezuje narativ serije i odlična je priprema za S03. Klan kojem Ashin pripada su Džurdži – polunomadski tunguski narod sa sjeveroistoka današnje Kine. Oni ne pripadaju niti Joseon a niti Jurchen klanovima. Nastanili su se na teritoriji Joseona kojeg su smatrali domovinom, međutim oba spomenuta klana su ih napustila, izadala i iskoristila kako bi održali međusobni mir. U prijevodu bili su žrtvovani, kolateral. Ashin je preživjela pokolj i nepravda koja je zadesila nju i njen narod jeste pokretač njene osvete – u koju se uklapa i mistična biljka koja vraća mrtve u život. Ekstra zombie specijalna epizoda koja je poput filma – to je “Kingdom: Ashin of the North”. 

BEYOND EVIL (Gwimul 2021.) – kada su krimi serije i filmovi iz Južne Koreje u pitanju, često se radnja odvija u veoma specifičnom pejzažu. Mislim da bih uvijek mogla prepoznati priobalnu regiju koja je prošarana uskim stazama a okovana visokom travom. Mala naselja su u blizini, putevi ih međusobno povezuju i nerijetko je prikazano da vlast zapostavlja infrastrukturu iako se javno hvali kako mnogo čini. Slična situacija kao kod nas. U takvim uslovima, zapuštenim malim zajednicama koje su dosta zatvorene za došljake, lošom rasvjetom i korumpiranim sistemom – nije teško pretpostaviti da se mnogo toga lošeg može desiti i zataškati. U ovom seriji je jedna od brojnih nestalih mladih djevojaka, kao i njeno ubistvo, potakla brojne tragedije a čije posljedice je teško počistiti i nakon 20 godina. Uvijek ostanu “repovi”. Interesantno je kako su svi likovi u seriji međusobno povezani na veoma kreativne načine. Prikazano je dosta autentično kako male zajednice mogu biti zatvorene – koje su pozitivne i negativne strane toga. Šta sve korupcija može da uništi (hint: mnogo toga). I kako dva muškarca potpuno različitih života mogu postati frenemies na početku, da bi nakon mnogo okršaja ostavili dubok trag koji će uvijek imati bittersweet prizvuk. Nisam mnogo htjela ipak da otkrijem, priča mi se mnogo dopala a nadam se da će i vama.

ITAEWON CLASS (Itaewon Keullasseu 2020.) – ovo je možda i najdivnija romantična K-Drama koju sam pogledala! I u njoj je radnja prožeta melodramom u nekoj zdravoj dozi, bude malo karikiranja, poneki stereotip ali ovog puta je tu i dosta spontanih, veoma prirodnih scena, sa dobrom i autentičnom hemijom između glumaca. Pravo mi se dopala veza koju imaju glavne uloge, mnogo su zabavni i simpatični. Čak sam pomno pratila i sporedne uloge zajedno sa njihovim dešavanjima. Bitno je da su svi imali neke svoje životne ciljeve i nisu im se razgovori sveli na treptaje okicama – iako je bio i prstohvat toga (ali sladak!). Humor mi se također dopao.

FIGHT FOR MY WAY (Ssam, Maiwei 2017.) – Park Seo-joon je junak i ove serije te glumi prilično jednostavnog momka koji se pokušava pronaći dok istovremeno i njegova najbolja prijateljica Choi Ae Ra također pokušava da učini nešto od svog života. Hemija je super, prijateljstvo i ljubav su uz svakodnevne životne probleme sa kojima se mlađe generacije suočavaju prikazani realistično. Relativno su zanimljive i sporedne priče – obično preskačem sporedne priče koje nisu interesantne, većinu sam pažljivo odgledala ovaj put. Naravno da ima dosta cheesy scena, ovo je ipak KDrama ali je humor prilično dobar i svjež. I dopalo mi se što ovdje nije bilo djece bogataša već su u pitanju normalni, obični ljudi sa problemima koji su nam većini poznati. Miks je svega, neće vas opteretiti već zabaviti tako da je super za lijeno popodne uz Netflix.

IT'S OKAY TO NOT BE OKAY (Saikojiman Gwaenchanha 2020.) – dok Stranger, Kingdom i Beyond Evil nisu tipične Kdrame a prethodne dvije serije (Fight for my way i Itaewon class ipak jesu), ova serija je neki neobični Sci-Fi miks sa Kdramama. Glavne uloge tumače velika imena sa scene Kdrama: Kim Soo-hyun je najplaćeniji južnokorejski glumac dok je Seo Ye-Ji također cijenjena ali kontroverzna glumica. Bitno je da njih dvoje imaju nekakvu zanimljivu love-hate hemiju koja rezultira konstantnim “naduravanjem” koje je veoma zanimljivo pratiti. Također je poseban način pripovjedanja priče koja je poput bajke ali mračno-slatke bajke, cijela je serija u tom kontrastu svjetla i tame. Ilustracije su mi bile fantazija, ali zaista. Inače bih preporučila seriju svima, pa i onima koji inače ne prate korejsku kinematografiju jer je posebna ali teško da će baš svako moći upratiti komunikaciju između naša dva heroja. Specifična je. Meni se stvarno sviđa. A sviđa mi se i što su se dotakli nekih stvari po pitanju mentalnog zdravlja, prevazilaženja vlastitih demona prije nego se upustimo u odnos sa drugom osobom. Kažem vam, neobičan miks lakoće i težine, svjetla i tame, veselja i tuge. Ali je sigurno jedna od najboljih serija koju sam imala prilike pogledati.

MY LOVE FROM THE STAR (Byeol-e-seo on geu-dae 2013-2014.) – ako sam dobro informisana, onoliko koliko je Kim Soo-hyun veliko ime u Južnoj Koreji je jednako popularna i Jun Ji-hyun. I isto tako kao što “morate” pogledati “It's okay to not be okay” – ponoviti ću se jer naprosto “morate” pogledati i “My love from the star”. Osim glavne muške uloge je sličnost taj fantastični, gotovo Sci-Fi element koji je ključan u samoj priči. Nevjerovatno je povjerovati u priču poput ove, ali ova serija ima neku specijalnu sposobnost da vas uvuče u svoj imaginarni svijet. Bukvalno, Kim Soo-hyun je vanzemaljac, biće sa druge planete koje je greškom ostalo na našoj planeti te živi i provodi proteklih 400 godina u nadi da će se jednog dana poklopiti okolnosti kojima će mu biti omogućen povratak na planetu sa koje potiče. Glavna ženska uloga je namjerno osmišljena kao puna mana, dosta nedopadljiva ali i dosta kliše. I nekim čudom naš alien dolazi u kontakt sa njom, ona mu se uopšte ne dopadne te slijedi puno komičnih scena u kojima se njih dvoje bukvalno sudaraju – dok se čarolija ne desi. Naravno, veoma cheesy, pomalo djetinjasto sve zvuči ali je i tako slatko, dopadljivo i simpatičbno na sada već poznati južnokorejski način.

MAD FOR EACH OTHER (Yi Guyeokui Michin X 2021.-) – slična ideja kao kod prethodne serije, ali dosta drugačija izvedba. Imate dvije osobe koje su potpuno drugačije ali imaju slične probleme. Ne podnose se, idu jedno drugome na živce – nekada slučajno, češće namjerno. Prva epizoda mi je genijalna i odmah znate da li će vam se ostatak serije dopasti. Ipak, kroz seriju se provlači dosta mračnih tema i iznenađena sam kako su spretno velike tragedije mogli provući na način da kao gledatelji i ne osjetimo kako je bittersweet taj miks humora i realnosti života. Ipak, humor pobjeđuje i super je kao jedan pick-me-up dok će pouke svakako ostati zapamćene.

SWEET HOME (2020.) – na Netflixu postoji dosta južnokorejskih serija koje su bazirane na webtoon-u (animirani strip ili crtani koji je objavljen online). I potpuno mi je jasno zašto pošto postoje brojne veoma kreativne priče koje možda nisu romani ali su svojevrsna evolucija na internetu. Kada sam malo razmislila, dosta sam serija pogledala koje su webtoon bazirane i jako su dobre. Znam da privlače malo mlađe generacije, ali dosta ih je gledljivo i nama u tridesetima. Sweet Home nije drama u smislu romanse, već horor serija sa čudovištima i apokaliptičnim okolnostima. Mislim da možete pogledati prv u epizodu i odmah procijeniti da li je serija za vas a svakako da nije za sviju zbog svog žanra. Fokus nije toliko na specijalni efektima već grupi običnih ljudi i stanara koji su bačeni u nenormalnu poziciju i pokušavaju preživjeti. Ja sam gledala uz kokice i bilo je zabavno pratiti priču.

CRASH LANDING ON YOU (Sa-rang-eui bul-sa-chak 2019-2020.) – mislim da sam za ovu seriju dobila možda najviše preporuka u inbox na Instagramu a razumijem i zašto. Iako je je ovo u suštini tipična Kdrama i tipična sapunica, ono što je čini posebnom je zaista originalna priča. Očekivana nasljednica poslovne imperije se uslijed dosta čudnih okolnosti zadesi u Sjevernoj Koreji. Morala sam da malo zažmirim na to kako je režiser isplanirao da niko ko se bavi paraglajdingom nije informisan o potencijalnom nastanku pijavice – ali recimo da shvatam kako se nešto moralo izmisliti da bi sasvim slučajno osoba iz Južne završila na teritoriji Sjeverne Koreje. Taj haos i urnebes samog dolaska, bježanije, skrivanja mi je sam po sebi bio presimpatičan. Pa su tu kontraksti između njihovog Juga i Sjevera, scene gdje vojnici krišom prate Kdrame, neke tople scene gdje naša junakinja otkriva čari jednostavnog života. I naravno, nezaobilazna hemija između glavnih uloga koja sve čini utoliko divnijim za gledati.

SON: THE GUEST (2018.) – ako poput mene volite otkrivati nove talente, nove priče i kulture drugačije od vlastite – onda će ovo biti pravi treat! Gluma – vrhunska. Ponekada dramatična i preuveličana, ali stvarno na nivou. Efekti i kostimografija – vrhunski. Priča – vrhunska. A koji je žanr? Nećete vjerovati ali horor, tačnije egzorcizam. Humani element i gradnja odnosa između likova zbog koje sam se i lično povezala sa tri glavne uloge su veoma bitan element. Borila sam se sama sa sobom da ne pustim suzu u posljednjoj epizodi, jer postali su mi dragi. I ovdje je svaka epizoda kao film a ima ih ukupno 16. Možda se moglo skratiti sve na 12-13 epizoda, ali ne žalim izdvojenog vremena. Korejska drama, horor i triler u jednom.

NAVILLERA (Nabillera 2021.) – prekrasna priča o sedamdesetogodišnjaku čiji se životni put isprepliće sa životom 23-dišnjaka u Soulu. Nećete često naići na priču do koje će vam biti stalo iako nemate nikakve veze sa određenom branšom- ali to nema veze jer moglo se bilo šta uzeti kao primjer, ovaj put je to balet. Gospodin koji je u penziji i cijeli život se brinuo o svojoj porodici, da mu žena i djeca imaju pristojan život se sada nalazi u nezavidnoj poziciji. Iako je cijeli radni vijek proveo kao poštar, od djetinjstva je imao san da postane baletan. Znate kada kao dijete vidite nešto, nekoga ko je potpuno unesen u svoj posao i inspiriše vas da učinite isto? Međutim, okolnosti mu to nisu dopustile i teret života ga je odveo u drugom smjeru. Nakon što mu prijatelj koji je posljednje dane provodio u staračkom domu premine, postaje bolno svjestan svoje prolaznosti i osjeti žaljenje što nije barem pokušao da ostvari svoj san – da se barem okuša u baletu. Nailazi na baletni studio i frustriranog, buntovnog mladog baletana kojem je potrebno usmjerenje. Vlasnik baletne akademije i mentor daje zadatak mladom baletanu da nauči simpatičnog penzionera baletu što, naravno, nailazi na otpor ali je početak jedne prekrasne priče koja me duboko dirnula.

WHAT'S WRONG WITH SECRETARY KIM? (Kimbiseoga wae geureolkka 2018.) – već sam više puta spomenula kako preferiram trilere, krimiće, hoore, dramu i akciju u odnosu na romantične komedije. Uvijek ću radije pogledati nešto psihološki zahtjevno pa i morbidno nego “slatko” sa dosadnim stereotipima. Ovo jeste tipična K-Drama ali isto tako, povremeno mi se pojavi želja za cheesy serijom (što se gotovo uvijek poklapa sa PMS-om heh). I kada se već zadesim u takvoj situaciji, radije biram K-Drame nego reality show poput Love Islanda ili Selling Sunseta (to je već granica koju ne prelazim). K-Drame su manje vulgarne, manje bučne, i po mojoj ličnoj procjeni ubijaju manji broj sivih ćelija. Park Seo-Joon je inače glumac čiji rad koliko-toliko pratim i cijenim, te je bio i u ovoj ulozi mnogo simpatičan.

VINCENZO (Binsenjo 2021.-) – interesantna kombinacija Italije i Južne Koreje kroz glavnog lika po kojem serija nosi naziv. Iskreno, ovo je nešto poput moderne sapunice i to možete povremeno primjetiti po onim scenama kada se zastane i kamera poprati pogled koji se razmjenjuje mrvicu duže nego bi trebalo. Ali je kvaliteta na nivou, glumci su veoma solidni te je (tipično za korejsku kinematografiju) prožeta momentima humora – nekome će biti po volji, nekome ne. Ali svakako bih preporučila osobi koja je već upoznata sa K-Drama žanrom. BTW zaista se priča znatno popravlja nakon 3-4 prve epizode kako kažu. 

NEVERTHELESS (Algoissjiman 2021.) – Song Kang je ime koje ste mogli prepoznati ukoliko ste gledali seriju “Sweet Home” koja se naazi na ovoj listi. Ili ako ste imali nesreću pogledati seriju “Love Alarm”. Ta serija je jedan od primjera kako odličan potencijal prve sezone možete potpuno srozati drugom sezonom (očigledno je da mi se Love Alarm nije dopala i zaista je ne mogu preporučiti). Da li mogu preporučiti “Nevertheless”? Vjerovatno ne, ali ću ipak da napišem par riječi o njoj. Ovo je još jedna serija koja je bazirana na webtoon priči ali je kraj imao odstupanje od originalnog stripa i moje mišljenje je da je to dobra odluka. Priča o grupi momaka i djevojaka na koledžu nije ništa novo, nije inovativna. Isto kao što nije ništa novo da se glavni ženski lik zaljubi u prilično neadekvatnu osobu. Ali je hemija između Song Kanga i So-hee Han tako čarobna da su svi na očigled ogromnog broja mana u priči, ipak svjesno zažmirili jer je njih dvoje tako lijepo gledati dok su zaneseni u svoje uloge. Ukratko, njih dvoje su divan par i mislim da bi i gledali kako gule krompir 🙂 

Na spisku za gledanje:

WHEN THE CAMELLIA BLOOMS (Dongbaekkkot Pil Muryeop 2019.) –
ROMANCE IS A BONUS BOOK (Romaenseuneun Byulchaekboorok 2019.) –
MR.SUNSHINE (Miseuteo Shunshain 2018.) –
THE MOON EMBRACING THE SUN (Haereul poomeun dal 2012.) –
VAGABOND (Baegabondeu 2019.) –
ONE SPRING NIGHT (Bombam 2019.) –
DESCENDANTS OF THE SUN (Tae-yang-eui hoo-ye 2016.) –
BECAUSE THIS IS MY FIRST LIFE (Ibeon Saengeun Cheoeumira 2017.) –
HWARANG (Hwarang 2016–2017.) –
THE LIES WITHIN (Modooui Geojitmal 2019.) –
HOSPITAL PLAYLIST (Seulgiroun Euisasaenghal 2020-2021.) –
MR.SUNSHINE (Miseuteo Shunshain 2018.) –
MOVE TO HEAVEN (2021.-) –
LAW SCHOOL (2021.-) –
SOMETHING IN THE RAIN (Bap Jal Sajuneun Yeppeun Nuna 2018.) –
WHILE YOU WERE SLEEPING (Dangshini Jamdeun Saie 2017.) –
STRONG GIRL BONG-SOON (Him-ssen yeo-ja Do Bong-soon 2017.) –
W (Du gaeui segye 2016.) –
GUARDIAN: THE LONELY AND GREAT GOD (Sseulsseulhago Chalranhashin: Dokkaebi 2016-2017.) –
BLACK (Beulraek 2017.) –
The World of the Married (2020.) –
Come and Hug Me (Iriwa Anajwo 2018.) –
SIGNAL (Sigeuneol 2016.) –
THE GOOD DETECTIVE (Mobeomhyungsa 2020.) –
THE UNCANNY COUNTER (Gyeongiroun Somun 2020-) –
THE LIES WITHIN (Modooui Geojitmal 2019.-) –
LEGEND OF THE BLUE SEA (Pooreun Badaui Junsul 2016.-2017.) –
WHILE YOU WERE SLEEPING (Dangshini Jamdeun Saie 2017.) –
TUNNEL (Teoneol 2017.) –