Mjesečni izazov: rad u noćnim smjenama i životni balans
Ovo ne bi bio samo mjesečni izazov kojem sam se posvetila tokom mjeseca novembra, već je dugogodišnji izazov koji u mom slučaju traje preko deceniju. Pa, šta za tijelo znači rad kroz mrklu noć? Poznata i kao “grobarska smjena” (graveyard shift), noćna smjena je takva da se na njenom početku osjećate kao da možete savladati cijeli svijet – da bi pri kraju smjene imali želju da ga spalite do temelja. Crni humor je odbrambeni mehanizam mnogih smjenskih radnika a u ovom slučaju zaista odražava internu transformaciju kroz koju prolazimo svaki put kada dođemo na radno mjesto.
Ja sam noćni radnik u avijaciji, čije smjene traju 12h – ne radim isključivo noćne smjene već rotaciju dnevna-noćna smjena. I ovim tempom radim već trinaestu godinu. Dopada mi se ritam noći i često ćete me čuti kako preferiram noćne smjene u odnosu na dnevne. Naravno da se bukvalno moram oporaviti nakon nje ali ima svoje prednosti. Manje je ljudi sa kojima moram doći u kontakt – automatski imam manje distrakcija te radim svoj posao efikasnije bez prekidanja, odvraćanja pažnje itd. Ritam rada je potpuno drugačiji tokom noći, lakše mi se organizovati ali ovaj specifični način rada ima i svoju cijenu. Noć nosi određene rizike – ako vam je reakcija i opažanje slabije tokom noći, svakako da to može uticati na kvalitetu posla. U mom slučaju, sve i da želite, greške je nemoguće sakriti jer svaki potez ostavlja trag koji proučava više drugih ljudi – koji će svoj posao temeljiti na vašem. Poput lančane reakcije.
Širom svijeta milioni ljudi rade u noćnim smjenama. Postoji više zvaničnih brojki ali prema istraživanju Princeton Univerziteta, otprilike 7-15% radne snage u industrijalizovanim zemljama je uključeno u neki vid noćnog rada – uprkos tome što je WHO (World Health Organization) klasifikovao noćni rad kao izvjestan karcinogen zbog remećenja cikardijskog ritma.
Kako je uopšte nastao rad tokom noći?
Nakon (Thomas) Edisonove proizvodnje prve komercijalne jeftine sijalice, dobili smo sposobnost da “napadnemo” noć o malom trošku a san je bio prva žrtva. Ključni problem je što u sebi imamo interni biološki sat koji je podešen spram vanjskog svijeta kao rezultat izloženosti ciklusu svjetla i tame. Ljudi koji rade tokom noći su izloženi vještačkom svjetlu ali po povratku kući im dnevna svjetlost remeti slijed tokom kojeg bi trebali spavati – ali dnevna svjetlost po inerciji “zaključa” organizam u prirodni šablon. Tako da konstantno, iznova morate premostiti taj biološki nagon zbog internog sata koji vam govori da trebate spavati. Sreća je ako se po povratku kući možete potpuno diskonektovati od vanjskog svijeta, prekinuti dotok svjetla po završetku smjene. A to je upravo ono šta ja radim – čim dođem kući sa posla se umijem, presvučem, zatamnim spavaću sobu gustim crnim zavjesama i isključim mobitel. Po mogućnosti uzmem melatonin i utonem u san.
Kakve fizičke efekte rad noću ima na tijelo?
Kada idemo u kontru biološkom satu onda se aktivira “osovina stresa”, što nije ništa do reagovanja tijela kada se nađe u “fight-or-flight” situaciji. U cirkulaciju se ubrizgava glukoza, krvni pritisak s povisi a opreznost se također poveća – kao reakcija na potencijalnu opasnost u kojoj se naravno ne nalazimo, već samo radimo. Kada se stres ponavlja to povećava šansu za poremećaje spavanja, kardovaskularna oboljenja ili metaboličke poremećaje, poput dijabetesa tip 2 (od njega je obolio jedan iskusniji kolega koji je sada u penziji). Stres isto tako može potisnuti imunitet, a što predstavlja mogućnost za oboljenja od raka. Istraživanja vezano za povezanost noćnog rada sa rakom su kontradiktorna; neka spominju tu povezanicu a opet, imamo istraživanje na ženama iz Koreje kod kojih ta veza nije ustanovljena.
Činjenica je da postoji povezanost sa povećanom stopom od obolijevanja i umiranja od raka pluća – direktno u sprezi sa noćnim radom. Tu je riječ o tome što pušači zbog povećanog stresa tokom noći konzumiraju veću količinu cigareta. To dugoročno dovodi do oboljenja. Pošto ja nisam pušač, nisam u toj kritičnoj grupi. Iz svog radnog kolektiva imam par primjera pušača koji jesu imali ozbiljne zdravstvene probleme upravo sa respiratornim sistemom, što me navodi da su prethodno spomenuta istraživanja itekako istinita.
Naravno, postoje i kratkoročni efekti kod uskraćivanja sna – najočigledniji jeste umor. Nemogućnost pravilnog primanja informacija ili interakcije, pa čak i gubitak empatije. Vožnja kući nakon noćne smjene je toliki rizik da na saobraćajne smrti povezane sa radom otpada čak 22% slučajeva žrtava koje su bile na putu iz noćne smjene. Loša orjentacija u prostoru, umor, iscrpljenost i usporeno reagovanje su veoma nepoželjan koktel.
Jedno istraživanje ukazuje da noćni radnici unose ugljikohidrate za čak 35-40% više tokom smjene a sve zbog nivoa hormona grelina koji nas čini gladnim. Najadekvatniji način regulisanja ovog problema bi ležao u prilagođenoj prehrani i redovnoj fizičkoj aktivnosti. Generalno bi radnicima u noćnim smjenama trebao biti obezbjeđen pristup pravilnoj prehrani – ideja koja bi sigurno u našem društvu naišla na podsmjeh, poznavajući uopštene prehrambene navike prosječnog Balkanca. Zato ja lično vidim jedino rješenje u tome da sami sebi pomognemo – i upravo iz tog razloga sam se okrenula fitnessu i balansiranoj prehrani.
Ko je ikada radio u noćnim smjenama zna da je iole zdrava hrana nedostupna tokom noći – osim ako je sami sebi ne pripremimo. Meal prep i odvajanje vremena za pripremu obroka koji se nose od kuće su mi jedini dali rezultate zbog kojih ne osjećam napade gladi, držim kilažu pod kontrolom te imam dovoljno potrebnih nutrijenata za potrebni fokus na radnom mjestu.
Pa zašto onda uopšte ljudi rade u noćnim smjenama? Kada postoji toliko dokaza glede zdravstvenih rizika – zbog čega se uopšte upuštati u noćni rad? Mnogi ljudi nemaju izbora – možete li uopšte zamisliti da medicinska pomoć, policija, vatrogasci, komunikacije i transport ne pokrivaju rad noću? A noćni rad donosi i neke prednosti. Meni, na primjer, ovaj raspored smjena odgovara zbog privatnog života i moje porodice. Koliko god bilo požrtvovano provesti pola dana i pola noći na poslu, zauzvrat dobijem blok slobodnih dana koje mogu posvetiti sebi i svom životu. Na kraju dana, znala sam na šta pristajem čim sam prihvatila posao. Vodim se onom “ko ne zna ugoditi sebi, ne zna ni drugome”. Umijem sebi organizovati vrijeme tako da uvijek dobijem dovoljno sna. U mom rasporedu uvijek ima vremena za fizičku aktivnost, pazim šta jedem i otkazati ću bilo šta što bi remetilo moj period oporavka.
Pored silnih istraživanja i studija, također lično vjerujem da noćne smjene zaista nisu za svakoga – postoje tipovi ljudi kojima odgovaraju i koji se brzo prilagode, kao i oni koji se ovoj vrsti posla nikada neće prilagoditi. Introverti po prirodi će više favorizovati noćni rad jer su manje izloženi javnosti i koji preferiraju da svoj posao samostalno obavljaju.
A kada me pitaju da li je 13 godina rada u noćnim smjenama imalo ikakvog efekta na moje fizičko ili mentalno zdravlje – samo mogu kroz smijeh reći da sam dosta tog vremena provela umorna.
