Sve što trebate znati o sredstvima za zaštitu od sunca

Ova SPF epopeja je moj mali projekat na kojem radim već neko vrijeme jer ustvari odavno želim da na jednom mjestu imam sve što znam i šta sam otkrila vezano za izlaganje kože suncu te zaštiti koja je ultimativni anti-age. Mislim da smo prevazišli priču o tome kako je UV zaštita nešto najbolje što možemo učiniti za svoju kožu – UV zaštita je obavezna a ne neki opcionalni korak u našoj svakodnevnici.

Pretpostaviti ću da ste iole osviješteni ili barem dovoljno zainteresovani za zdravlje kože, kada ste već odabrali pročitati ovaj članak. Zato neću gubiti vrijeme na objašnjavanje značaja UV zaštite – recimo da nam je tu sve jasno i da se ona podrazumijeva. Krenimo od samog početka, a to bi bilo razumijevanje UV zaštite. 

SPF i PDD 

Prije svega, treba znati da postoji razlika između zapadnjačkog i istočnjačkog načina rangiranja zaštite od sunca. 

SPF = sun protection factor. SPF je ono sa čime je većina nas upoznata i što piše na većini krema sa zaštitnim faktorom na našem tržištu. SPF oznaka se odnosi na zaštitu od UVB zraka.

PPD = persistent pigment darkening. PPD oznaka se odnosi na zaštitu od UVA zraka.

UVA i UVB 

UV (ultraviolet tj. ultraljubičasto) zračenje je dio sunčevog svjetlosnog spektra koji doseže do zemljine površine. Postoje tri vrste UV zračenja; UVA, UVB i UVC. Dužina im se smanjuje a intenzitet povećava u relaciji od A do C – što znači da što su kraće UV talasne zrake, to je veći potencijal za oštećenje. 

UVA (320–400 nm)  sačinjava 95% UV zračenja koje dolazi do zemljine površine . UVA zračenje se koristi u solarijumu. Prodire u drugi sloj kože. Odgovorno je za dio oštećenja kože uslijed izlaganja sunčevim zrakama. Uzrokuje bore i prijevremeno starenje kože. Prolazi kroz oblake i staklene prozore.

UVB (290–320 nm) prodire u površinski sloj kože. Odgovorno je za većinu opekotina. Snažna je poveznica UVB zraka sa rakom kože. Oštećuje DNK kože. Nezaštićenu kožu će opeći za samo 15 minuta. 

UVC ne dopire do zemljine površine jer ovo zračenje upija atmosfera tj. ozon. Obično se ne smatra faktorom rizika za rak kože. Živine žarulje i aparati za zavarivanje koje je stvorio čovjek emituju UVC zrake te su osobe koje rade na zavarivanju pod rizikom izlaganja. 

Generalno, izloženost UV zrakama ovisi od nekoliko faktora – od trenutne pozicije na planeti, dijelu dana/ godine pa do atmosferskih uvjeta (npr. oblačnost, smog, zagađenje itd.).

UVB/ burning zrake su uzok crvenila i “izgorjele” kože – recimo da su uzrok kratkoročnog oštećenja ali mogu dovesti i do dugoročnog. UVA/aging zrake su uzrok dubokih oštećenja kože (starenje, alergija, hiperpigmentacija, fotodermatitis, melanom itd.). Kada se ljudi suočavaju sa dugoročnim oštećenjem kože, koža obično pokazuje znakove efekata i UVA i UVB zraka. Degenerativne promjene (uključuju prijevremeno starenje kože i oštećenja), kao i fibrozno tkivo te cirkulatorne promjene; sve su ovo direktni rezultati hroničnog izlaganja kože suncu. I naravno, sa razlogom postoji bojazan od raka kože jer oboje; UVA i UVB su implicirani kao uzroci raka – UV radijacija tj. zračenje se smatra kancerogenom.

Recimo da bi fokus krema sa zaštitnim faktorom trebala biti UVA zaštita – to jeste, ako želite da vam koža bude zdrava i očuvana i u poznim godinama. UVB zaštita bi mogla biti najbitnija za periode kada dan provodimo na plaži, dugim šetnjama, fizičkoj aktivnosti na suncu. Ali idealno, zaštita sunca bi trebala biti kompletna – šta znači i UVA i UVB. 

Šta SPF ima sa tim?

Kao što smo spomenuli, SPF kreme sa zaštitnim faktorom označava UVB zaštitu: 

• SPF 15 blokira cca 93% UVB zraka
• SPF 30 blokira cca 97% UVB zraka 
• SPF 50 blokira cca 98% UVB zraka (samo 1% više)

Ovo nakucavanje što većeg SPF broja ne da nema smisla, već toliko zbunjuje ljude da je EU zabranila sve oznake veće od SPF 50 a u SAD-u njihova FDA je trenutno u procesu ozakonjavanja iste zabrane. EU je također zabranila upotrebu termina “potpuna zaštita”, “100% zaštita” i “cjelodnevna prevencija” a u vezi proizvoda za zaštitnim faktorom. Rekla bih da je SPF 15 super početna tačka pošto blokira 93% UVB. Dok sunčanim danima i kada provodite puno vremena izvan kuće, vrijedi nanositi SPF 30. Sve preko SPF 50 zaista nema nekog smisla. 

• SPF 15 propušta cca 7% of UVB zračenja kroz kožu
• SPF 30 propušta cca 4% of UVB zračenja kroz kožu
• SPF 60 propušta cca 2% of UVB zračenja kroz kožu

Mislim da postaje jasno kako veliki SPF faktori su u suštini marketing nego što se radi o konkretno povećanoj zaštiti od zračenja. Bolju stvar možemo učiniti korištenjem nekog srednje jakog SPF-a ali u dovoljnoj količini i u kontinuiranom nanošenju, nego što bi učinili sa ekstra velikim SPF-om. 

Kako koristiti SPF pravilno i efektno

Velika je šansa da svako od nas koristi manje SPF-a nego je to preporučeno jer sve gore navedene vrijednosti zaštite koje sam navela se odnose na korištenih 30ml proizvoda sa UV zaštitom. Zato ponavljam da će veću zaštitu pružiti dovoljna količina i često nanošenje te obnavljanje, nego sam SPF rejting.

EU koristi Colipa rejting koji zahtjeva da UVA zaštita sačinjava trećinu (1/3) totalnog SPF-a. Zato, ako je UVA faktor SPF 5 a UVB faktor je SPF 30 onda je cjelokupni SPF koji se smije prikazati na pakovanju proizvoda 15. 

Mineralni i hemijski UV filteri

Moram vam reći da, dok nisam započela istraživanje o mineralnim i hemijskim filterima, pojma nisam imala kako postoje “strane” koje su bukvalno u ratu jedna sa drugom. Imate zagovornike mineralnih filtera sa jedne strane koji imaju svoje argumente, i imate zagovornike hemijskih filtera sa svojim argumentima. Iščitala sam studije i istraživanja obje strane te ću pokušati biti što objektivnija, da bi i vi mogli donijeti što bolju odluku koja vrsta filtera vama odgovara. U nastavku ćete vidjeti iz kojih razloga ja naginjem na koju stranu – što naravno ne uslovljava da i vi budete istomišljenici. Volim ostaviti svaku temu čitatelju na razmišljanje, razmatranje i naravno – podržavam svako dodatno educiranje.

Mineralni UV filteri

Funkcija čestica titanium dioxide (TiO2) ili zinc oxide (ZnO) je poznata kao mineralni (“fizički”) UV filter. Ove (neorganske) molekule se ponašaju kao barijera koja štiti kožu od sunčevih zraka tako što raspršuje i odbija UV zrake od površine kože. Ove čestice djeluju kao hiljade atomskih ogledala na koži. Takve fizičke barijere su gotovo idealni UV filteri: one štite od UVA i UVB i po nanošenju odmah počinju djelovati. Stabilne su, imaju dugogodišnju reputaciju da su sigurne za upotrebu i ne razgrađuju se kada su izloženi suncu. Ako ne idete na plivanje ili ako se ne znojite nadprosječno, i nakon više sati djelovanja pružaju istu zaštitu – tako da njihovo ponovno nanošenje ne mora biti toliko često.

Zvuče idealno – pa zašto ih onda svi ne koriste? Pošto su zinc oxide i titanium dioxide čestice bijele boje, one mogu (pogotovo u starijim formulacijama) imati neželjeni bijeli efekat/ trag na koži, ako je njihova koncentracija visoka. Tom efektu bijelog traga na koži se doskočilo tako što im je veličina čestica pigmenta smanjena na cca 200 nanometara (milioniti dio milimetra) – što ih čini transparentnijim na koži. Još jedan način kako se može izbjeći bijeli trag jeste odabir toniranih proizvoda sa mineralnim UV filterima.

Mineralni UV filteri u konvencionalnim proizvodima se obično koriste u zaštitnim kremama sa SPF 25 i više. Također se često koriste u prirodnim/ organskim proizvodima pošto se u njima rijetko mogu pronaći hemijski filteri. Mineralni filteri su pogodni za korištenje na dječijoj koži, osjetljivoj koži i koži sklonoj alergijama. 

Zinc oxide se generalno smatra sigurnim. Već jako dugo godina je korišten u mnogim preparativnim proizvodima. Ima protuupalna svojstva te je od koristi kod akni. Zinc oxide “sjedi” na koži, tako da ga koža ne apsorbira i ne blokira pore. Bez problema se koristi na osjetljivoj koži, aktivni je sastojak u brojnim kremama protiv pelenskog osipa, pomaže koži da se obnovi tako što je štiti od eksterne topline i vlage. Isto tako, zinc oxide se može konzumirati u malim količinama pa je dodatak nekim žitaricama i vitaminima u pilulama.

Kada su kreme sa zaštitnim faktorom u pitanju, zinc oxide je poznat po snažnoj zaštiti od UV zračenja i po tome što je stabilan sastojak. Na njega nema efekta ni nakon što satima “sjedi” na koži pod toplotom sunčevih zraka. Veoma je stabilan i radi svoj posao jednakom učinkovitošću, uz minimalno obnavljanje.

Titanium dioxide je već malo diskutabilniji (iako ako je korišten pravilno, generalno se smatra sigurnim sastojkom). Mnogi (uključujući mene) nisu svjesni široke upotrebe ovog sastojka koji se koristi sa bukvalno sve. Na godišnjem nivou ga se proizvede 4,5 tone i možemo ga pronaći u svemu, od slatkiša, paste za zube, solarnih ćelija i vitaminskih pilula pa do zaštite od smoga za zgrade. A usput pruža i pogodnost što filtrira loše hemikalije iz cigareta.

Nažalost, titanium dioxide također posjeduje povremenu sklonost fototoksičnosti. Kako bi se potisnula fototoksičnost (tj. kako bi titanium dioxide postao što stabilniji), proizvođači krema sa UV zaštitom oblažu titanium dioxide čestice sa drugim neorganskim sastojcima; aluminum hydroxide (Al(OH)3), alumina (Al2O3), hidratizirani kremen/ silica, polimeri, stearinska kiselina itd. Šta je problem u tome? Najnovija istraživanja pokazuju da hlor iz vode u bazenu može uništiti taj premaz/ oblogu, izlažući titanium dioxide nanočestice.

Više o zinc oxide i titanium dioxide nanočesticama

Cijela priča oko nanočestica je, iskreno, veoma komplikovana. Pokušati ću sažeti sve informacije koje sam prikupila u nastavku. Prisjetimo se glavne mane mineralnih filtera – ostavljaju bijeli trag na koži. I već sam spomenula kako se tom problemu doskočilo tako što im je veličina čestica pigmenta smanjena te su gotovo transparentni na koži.

Nanočestica se obično definiše u rasponu 1-100 nanometara po pitanju veličine – za poređenje uzmimo ljudsku dlaku koja je cca 75,000 nanometara u dijametru. Nanotehnologija se kao termin pojavila kao dio javnog znanja negdje sredinom devedesetih godina prošlog vijeka. U to vrijeme je to bio nov, neistražen termin što je učinilo da ga se ljudi pomalo pribojavaju. Svaki mobitel koji sada koristimo je proizvod nanotehnologije. Znači da je veoma česta u svakodnevnici, ali su ljudi uvijek nervozni kada je u pitanju nešto što ne razumiju.

Zabrinutost je izazvao izvještaj iz 2008. koji se doticao teme da su premazani čelični krovovi izbijeljeni uslijed UV izlaganja tog premaza nanočestica. Ali izlaganje krovnog materijala u Australiji gdje je poznato kako su ljeta ekstremno topla mjesecima – zaista kako može da se poredi da izlaganjem nanočestica u kremama na koži koja svakodnevno prirodnim procesom obnovi milione ćelija. Ipak, postoje veoma kontradiktorne kliničke studije – jedne ukazuju da se nanočestice mineralnih filtera ne upijaju u kožu a opet, postoje i studije koje dokazuju tragove mineralnih filtera u veoma malim dozama. Na jednoj strani imamo istraživanje iz Brazila sprovedeno na svinjskoj koži (pošto je najsličnija ljudskoj), koje konstatuje da (iako nesavršeni) mineralni filteri su bolja opcija te da je penetracija nanočestica bila zanemariva. Opet, istraživanje iz Australije dokazuje male količine nanočestica (1/1000-ti udio ZcO količine iz krema u odnosu na cjelokupni zinc oxide u tijelu iz drugih izvora) jesu primjećene u urinu.

Mislim da prava, potpuno dokazana opasnost od mineralnih filtera postoji samo u slučaju kada ih u praškastoj formi inhaliramo. U suprotnom, EU naučni komitet o sigurnosti potrošača je utvrdio da su ZcO (zinc oxide) nanočestice u koncentraciji do 25% u kremama sa UV zaštitom sigurne za upotrebu. Zbog toga se ne preporučuje upotreba aerosolnih (u spreju) sredstava sa mineralnim UV filterima. Opet, neki proizvođači koriste kreme sa zaštitnim faktorom koje sadrže aktivne UV filtere poput ZinClear IM50. Ovo je navodno ne-nano zinc oxide sastojak koji je transparentan na koži. I okej, transparentan je ali da nije nano? Ne – oni koriste tehniku koja zgrušnjava mnogobrojne nanočestice u klastere.

Zinc oxide nanočestice su zakonski odobrene za upotrebu u EU, osim u obliku sprejeva i praškova (EU SCCS 2012). Početkom 2018. Evropska agencija za sigurnost i zdravlje na poslu je potvrdila kako ne postoji dovoljno informacija o nano titaniju kako bi se dopustila njegova upotreba u zaštitnim sprejevima (EU SCCS 2018).

Hemijski UV filteri 

Hemijske (organske) barijere filtriraju i upijaju UV zračenje; njihova hemijska struktura pretvara UV zračenje u toplotu koja se otpušta u kožu. Neki od najčešće korištenih hemijskih UV filtera su; oxybenzone, avobenzone, octisalate, octocrylene, homosalate, octinoxate. Hemijski UV filteri direktno ulaze u ljudski krvotok a hemijske supstance poput oxybenzone filtera se zadržavaju do 5 dana u našem tijelu nakon samo jednog korištenja.

Njihova hemijska svojstva su raznolika , kao što je i njihova sposobnost da upijaju UVA, UVB ili oboje. Mnoga istraživanja su pokazala da su kreme sa hemijskim zaštitnim UV faktorom estrogene – što znači da remete rad endokrinog sistema i igraju ulogu u razvoju kancerogenih oboljenja. Na primjer, octyl-methoxycinnamate (koji je estrogen i remeti tiroidne hormone) se nalazi u brojnim kremama za sunčanje. Hemijski UV filteri se također ponašaju kao pojačivači prodiranja drugih hemikalija u kožu.

Jedna od najvećih briga vezano za hemijske filtere jeste što mogu imitirati, blokirati ili izmijeniti nivoe hormona – što je poznato kao endokrina disrupcija. Iako ništa nije 100% dokazano, istraživači su sigurni da oxybenzone, homosalate i octinoxate utiču na tiroidnu žlijezdu i reproduktivne hormone (na osnovu brojnih istraživanja na ćelijama ali i životinjama). Sa druge strane, ne postoje dokazi da zinc oxide ili titanium dioxide remete hormonalnu sliku.

Još jedan problem sa hemijskim UV filterima je njihova nedovoljna zaštita od UVA. Postoje indicije da (pošto neki hemijski filteri nisu fotostabilni) njihovo izlaganje UVA energiji dodatno potiče nastajanje i štetno djelovanje slobodnih radikala koji napadaju ćelijske strukture te degradiraju kolagen i vlakna elastina (koža prijevremeno stari). Ustvari, ova studija (klik) je došla do zaključka da korištenje nekih hemijskih filtera može izazvati više slobodnih radikala nego da uopšte ne koristimo UV zaštitu!

Ono što je još veći razlog za brigu jeste da hemijski filteri mogu izazvati genetske mutacije. brojna istraživanja (klik 1, klik 2, klik 3, klik 4) su dovela do zaključka da određeni SPF sastojci dovode do DNK oštećenja u ljudskim ćelijama. To znači potencijalno kancerogeno djelovanje.

Ako imate osjetljivu kožu ili ste skloni alergijama, mineralni filteri su najbolja opcija. Hemijski filteri imaju veću šansu da izazovu kontaktni dermatitis, a simptomi uključuju svrbež, osip, plikove i oticanje. Oxybenzone je za to najveći “krivac” ali i avobenzone, octinoxate te octocrylene su poznati da izazivaju alergijske reakcije kože. Ne postoje dokazi da zinc oxide ili titanium dioxide izazivaju kožne alergije (klik).

Sjećate se kako smo spomenuli da mineralni filteri “sjede” na koži dok se hemijski se apsorbuju u kožu? Po nanošenju mineralni filteri počinju da štite kožu dok hemijskim treba nekih 20 minuta da bi se smatralo kako je zaštitni period započeo. I na primjer, avobenzone (jedan od najzastupljenijih hemijskih UV filtera) se, ironično, počinje degradirati čim se izloži UV zračenju i pruža nekih 30 minuta zaštite od tog trenutka. Pa da bi se njegovo djelovanje produžilo, dodaju se štetne supstance kao što je octinoxate (o njemu čitajte više ovdje).

Švicarsko istraživanje navodi da studije sprovedene na ljudskim subjektima pokazuju kako se hemijski filteri brzo apsorbuju kroz kožu. Iznenađujuće : jedan od UV filtera — BP-3 — je pronađen u 93% uzoraka urina u SAD-u a više UV filtera u 85% švicarskih uzoraka mlijeka dojilja.

Šta je sa tzv. “poništavanjem” i kombinovanjem UV filtera

O čemu se radi? Poenta je u onoj fotonestabilnosti hemijskih UV filtera. Kada se avobenzone nađe u blizini tj. u kontaktu sa octinoxate filterom, povećava se ta fotonestabilnost. To dovodi do fotodegradacije ovih sastojaka i do povećanog nastajanja slobodnih radikala koji oštećuju kožu. Znači, nije poenta u kombinovanju ova dva sastojka zato što jedan drugom prekidaju djelovanje već je njihovo izbjegavanje neophodno kako koža ne bi bila oštećena.

Iako mineralni UV filteri možda nisu elegantnih formulacija i tekstura kao što su hemijski u sklopu krema i sl. proizvoda – barem u mojim očima su mineralni mnogo sigurniji i pogodniji za redovno korištenje. Znači, imamo neke kontradiktorne navode da nanočestice u nekom minimalnom procentu prodiru kroz kožu – a zanemarujemo da se zinc oxide u tijelo može unijeti i kroz druge načine. Zinc oxide postoji i u formi suplemenata, stoga se prirodno nalazi u organizmu. A ne postoji nikakav scenario u kojem se hemijski filteri prirodno pojavljuju u ljudskom tijelu. I sama činjenica da se redovno nalaze u uzorcima urina, krvi i majčinog mlijeka (čak i nakon prestanka korištenja) meni barem izaziva nelagodu.

Kratko ću se dotaći kombinovanja UV filtera. Mineralni UV filteri se međudobno slažu. Zinc oxide se ne slaže sa avobenzone hemijskim filterom. Problem nastaje kada treba iskombinovati hemijske UV filtere a da ne nastane degradacija uslijed UV izlaganja (koja ironija, zar ne?) i da ne potaknu dodatno nastajanje slobodnih radikala. Toga je najbolji primjer avobenzone i octinoxate neslaganje.

Kada su proizvodi sa oba (i hemijskim i mineralnim) filterima u pitanju, kako bi uopšte taj koncept funkcionisao u njih proizvođači ubacuju stabilizatore – koji su sami po sebi nerijetko štetni + i dalje je velika šansa da je avobenzone fotonestabilan. Tu supstancu je gotovo nemoguće učiniti fotostabilnom. 

Svjesna sam da niti ja, niti bilo ko drugi može nekome sugerisati šta je za druge osobe najbolje – to svako treba da odluči za sebe. I iskreno, konfuzija vezana za ovu jako kompleksnu temu je opravdana. Jedino što mogu obrazložiti u svom slučaju jeste da zbog osjetljivosti kože, sklonosti crvenilu i dermatitisu + zbog iskrene sumnjičavost u opravdanu “sigurnost” hemijskih UV filtera ja radije biram mineralne UV filtere. Pa neka su i manje elegantnih formulacija – to je nešto sa čime ću se radije suočavati. Jednostavno ne mogu opravdati da je estetska preferenca veći prioritet u odnosu na sigurnost, izostanak iritacija, alergija i oštećenja.

Ja jesam spremna isprobati i par proizvoda sa hemijskim UV filterima na jedno kratko vrijeme, čisto kako bih stvorila i vlastito iskustvo sa njima. Vjerovatno sam ih koristila nekada u prošlosti ali nisam obraćala pažnju na njihovo djelovanje a moja koža nije bila tako osjetljiva u prošlosti kao što je sada. Zato je idealan kandidat za testiranje, kako mineralnih tako i hemijskih filtera. U jednom od narednih članaka ću pisati upravo o tome kako su se pojedini proizvodi sa obje vrste UV filtera pokazali.

Zašto biljke ne gore?

Još sam željela da se dotaknem teme korištenja ulja u svrhu UV zaštite – jer sam toliko puta čula i vidjela da razna ulja ljudi koriste “za sunčanje”. Postoje brojna prirodna ulja koja bi mogla pružiti UV zaštitu, zbog antioksidansa koje sadrže. Dodavajući ovih ulja u svoje kreme, proizvođači imaju mogućnost da u proizvodnji sa tim uljima donekle zamjene udio štetnih UV filtera kako bi se dobio visok SPF.

Ovo su neka od takvih ulja te njihove procijenjene SPF vrijednosti:

• ulje maline (ulje sjemenki čileanske maline)  – SPF 25-35
• ulje sjemenki mrkve i ulje pšeničnih klica – SPF 15-20
• ulje lješnika – SPF 10-15
• karite puter, kokosovo i sojino ulje – SPF 5-10
• ulje grožđa, makadamije, jojobe, susama, avokada, kikirikija  – SPF 3-10

Ulje maline (ulje sjemenki čileanske maline) ima nevjerovatno visok SPF: 

razlog zbog kojeg ima ovako visok SPF jeste što posjeduje izuzetno visoke udjele alfa i gama tocopherola (tj. vitamin E), vitamin A te omega-3 & omega-6 masnih kiselina. U nedavnoj studiji je pokazalo upijanje UVB pa čak i UVC sprektra zraka, što sugeriše da bi moglo biti korisno kao UV filter širokog spektra. Pa zašto onda jednostavno ne koristimo ulje maline (ulje sjemenki čileanske maline) kao prirodnu zaštitu od sunca? Nažalost, to nije jednostavno, jer ulja su samostalno isuviše nestabilna i brzo oksidiraju na koži. Zato se mogu koristiti u sklopu formulacija ali ne samostalno.