Mjesečni izazov : Život bez rafiniranog šećera

Većinom (ako se posvetim nečemu), nemam većih poteškoća da savladam materiju u smislu da shvatam problematiku te volim istraživati sva moguća rješenja. Više puta sam spomenula kako preferiram balansiranu vrstu prehrane u smislu da ne izbacujem niti jedan nutrijent; nemam ništa protiv masti, ugljikohidrata ni proteina. Svi su potrebni za zdrav, funkcionalan organizam. I to bi prilično bila sveobuhvatna istina, da smo svi isti, da smo kopija jedni drugih. Naravno, to nismo, i postoje brojni razlozi zbog kojih nečiji organizam ne može podnijeti nešto što drugi može. Tako da odmah na samom početku želim da bude jasno kako ne smatram da sam nešto naročito otkrila, da sam spoznala rješenje za sve nas – naprotiv! Prošlomjesečni izazov (za mjesec mart) je realno, jedan veliki fail.

Poenta je u tome da sam planirala tokom mjeseca marta da iz upotrebe izbacim rafinirani šećer. Nisam ni imala ideju da potpuno izbacim šećer iz prehrane već da onaj koji unosim bude iz koliko god je moguće, prirodnih izvora. Nije bilo ni riječi o izazovu kojem je svrha gubitak kilograma – moja jedina motivacija je bila izbaciti višak prerađenih šećera (pogotovo onih skrivenih). I većinu vremena jesam jela voće, svježe i sušeno (sušeno malo manje jer je veoma kalorično). Hurme su apsolutni spas, stevija mi nije inače omiljena ali mi je znala uskočiti u pomoć a med tek povremeno koristim (ponajviše jer nekad budem nostalgična za njegovim ukusom).

I pored toga, znala sam pojesti pecivo, uz običnu rolovanu zob smo znali ubaciti i kupovnu u kesicama, ponekada sam pojela i čokoladicu i sladoled sa nešto manje kalorija i šećera (Kinder, Plazma). Ovo držanje vlastitih navika i prohtjeva tokom mjesec dana je bilo poput karakterne procjene – željela sam obratiti pažnju na svoje kritične momente, koje su to moje slabosti i kada nastupa impulsivno ponašanje. Pošto nisam uspjela da držim disciplinu onako kako sam to željela, u ovom članku se neću toliko osvrtati na naučnu stranu šećera i ljudskog organizma. Namjeravam ponoviti ovaj eksperiment (najvjerovatnije ću ga propratiti preko Instagram storija) i tek tada ću proći pravi test snage.

Ono što ću vam reći sada jeste da (potpuno nevezano za naučne studije) živim pod dojmom da šećer izaziva ovisnost. I svako ima neki svoj “okidač” bilo da je u pitanju emotivni, ili čisti hedonizam ili okrutna ovisnost. Prije nisam vjerovala da neko može biti imun na šećer te da uopšte nema želju za slatkim. Ali takvi ljudi postoje. Sve dok ne počnu konzumirati slatko – onda im se budi želja i počnu imati misli o slatkišima te se pridružuju svima nama u ovoj očiglednoj skupini ovisnika. I postoje ljudi koji mogu pronaći zlatnu sredinu pa tek povremeno uživati u kockici čokolade, bez poriva da kasnije smažu cijelo pakovanje. Ne mogu govoriti u ime bilo koga osim sebe, ali znam da sam više puta mentalno prevazilazila tačku nakon koje mi slatkiši zaista nisu izazivali daljnju želju za natrpavanjem šećerom. Meni je pomogla samo čelična volja i potpuna apstinencija na par mjeseci. Tačno sam osjetila kako bi i najmanje iskušenje uništilo sav trud i napredak, da sam popustila.

Postoji nešto u šećeru što nam jako prija, stimuliše nam osjećaj ugode i sreće te je veoma lako preći granicu normalnog. A kako i nebi? Šećer je sakriven u toliko toga, da sam apsolutno sigurna kako većina ljudi nije ni svjesna da unese mnogo šećera – bez ijedne čokoladice, bombone ili sladoleda. Znam kako me šokirala reakcija vlastitog tijela na kafu iz kesice (koja realno, nema puno šećera u sebi). Po izlasku iz noćne smjene tokom koje sam jela par manjih obroka, nisam bila gladna i pila sam puno vode. Ipak sam u jutarnjim satima osjetila želju za slatkim. I premišljala sam se da li bih pojela bananu koju sam ponijela. Na ponudu kolege da nam napravi kafu, neispavana sam naravno pristala. Nakon što sam je popila, moja želja za slatkim je potpuno nestala. I to je bio trenutak kada sam shvatila da sam uprskala svoju kratkotrajnu apstinenciju.

Hoću da kažem, koliko god je nekome korisno pronaći neku umjerenost u konzumaciji šećera (generalno, ne samo prerađenog) – to je odlično. Ali ne znači nužno da je taj princip koristan i svakoj drugoj osobi. Neko jednostavno mora proći kroz apstinenciju i na neki način “resetovati” svoje čulo okusa. Jer apsolutno je istina da nam se čulo okusa navikne na silni šećer (pošto ga stalno bombardujemo njim) pa onda ni ne uživamo u voću. Tražimo sve intenzivniji stimulans, i zato stalno imamo želju da jedemo sve više slatkiša. A nakon što nam tijelo prođe kroz potpunu čistku, fascinantno je kako npr. jagode postanu slatke. Svo voće postane slatko, i to je dokaz sam po sebi.

U članku koji ću objaviti nakon što sprovedem dosta ozbiljniji pristup izbacivanja rafiniranog šećera, dotaći ću se razlike između glukoze i fruktoze, koje su opasnosti od kukuruznog sirupa, zašto ni smeđi šećer nije idealan, a zašto med nije tako strašan, kako se nositi sa simptomima ovisnosti o šećeru, pisati ću o inzulinskoj rezistenciji, GMO šećeru, kako izbjeći šećer dok se hranimo izvan kuće, gdje se tačno rafinirani šećer krije itd. itd.

Jedno što hoću sada spomenuti jeste razlog zbog kojeg nisam ljubiteljica keto dijeta. Ja na njih gledam kao na flaster – kratkotrajno daju rezultate ali nisu dugoročno rješenje. Sama činjenica da ljudski mozak radi, funkcioniše 99% vremena koristeći glukozu kao gorivo – samo po sebi je znakovito. Zato je bitno imati sveobuhvatnu prehranu koja uključuje ugljikohidrate, kako bi naš mozak imao dovoljno energije za optimalnu kognitivnu funkciju. Keto dijete ohrabruju ljude da prakticiraju prehranu koja je niska sa ugljikohidratima a visoka sa mastima, kako bi natjerali naš mozak i ostala tkiva da troše masti kao gorivo tj. ketone.

Argument je da su ketoni “čišće” gorivo u odnosu na hidrate. Međutim, stvarno je besmisleno tvrditi da su svi hidrati isti i da baš svi izazivaju inzulinsku rezistenciju. A velika mana i ono zbog čega keto dijeta nije održiva je činjenica da primorava organizam da funkcioniše koristeći rezervno gorivo – predviđeno za krizne situacije, kako bi se osiguralo preživljavanje. To je samo po sebi nepoznavanje barem osnova biohemije. Većina ljudi koje znam a da su tvrdili da su na keto dijeti nikada nisu ni ušli u ketozu. Ketozu karakteriše specifičan acetonski zadah iz usta, koji ja lično nisam osjetila ni kod koga. Muž jeste ali ja nisam. I apsurdno je tvrditi da se keto dijeta drži po par mjeseci – a ustvari čovjek nikad nije ni ušao u ketozu. Što se može provjeriti kupovinom pH trakica iz apoteke, pa ćete znati da li je vaš organizam kiseo.

Kao što vidite, ovo je veoma *veoma* kompleksna tema. I nije je lako sažeti u jedan, pa ni dva članka. Neka ovaj posluži kao testament da je veoma teško držati konce u rukama u smislu da je veoma teško kontrolisati unos sakrivenih šećera. Ovaj mjesečni izazov možda nije uspio kako sam planirala ali mi je dao jako dobar uvid u neke stvari. Koristan je jer sada znam koje su klopke na putu do cilja te ću naredni put biti mnogo bolje pripremljena. I želim spomenuti kako težnja ka kvalitetnijem, zdravijem životu traje cijeli životni vijek – nije neka dijeta, nisu to naglo izgubljeni kilogrami niti izgladnjivanje. To je naporan, zahtjevan posao koji nagradi najvećim blagom – kvalitetom života.

9 Comments

  1. AjZ
    April 20, 2019 / 5:08 pm

    Evo ja imam volju da se pridružim izazovu! Zadnjih dana TAMAMIM slatko… ne znam koji mi je đavo više, ali mi se jednostavno jede. Ali zaista nije uredu ovo…

    Bilo bi super da stvarno objavljuješ pomenute tekstove, biće mi možda malo lakse 😀

    • Jasna
      Maj 18, 2019 / 7:20 am

      I ja bih se pridružila izazovu

      • selma
        Autor
        Maj 20, 2019 / 11:25 pm

        Bravo Jasna! Nije loša ideja zapisivati napredak, za kojim slasticama imaš želje, kako ih kontrolišeš, koje namirnice izbacuješ uz upotrebe i slično. Novi članak sa novim informacijama planiram za juni, slobodno se javi i ti sa svojim iskustvom 🙂

        Pozdrav,

        Selma

    • selma
      Autor
      Maj 20, 2019 / 11:23 pm

      Kako izazov napreduje? 😀
      Ja sam već postigla značajne pomake, definitivno ću objaviti još koji članak na ovu temu. Mislim da bi tokom juna mogao biti na blogu prvi. Javi se sa svojim iskustvom, svakako da me zanima.

  2. Bilja Na
    Maj 20, 2019 / 4:37 pm

    Ja sam neko ko nije toliki ovisnik o seceru. Stavise meni od slatkog nekad bude lose. Kad bih popila slatku kafu imam osjecaj da bih crkla 😀 I u trudnoci mi je secer uvijek bio na donjoj granici, sad ne znam koliko je i to zdravo. Ali zato sve vrste voca obozavam. Drzim se tih secera 🙂

    • Bilja na
      Maj 20, 2019 / 4:39 pm

      I bas bi bilo super kada bi nam pisala o tome, gdje je secer sve prisutan, jer sam bas neki dan slusala da u sendvic kifli ima oko 60gr.

      • selma
        Autor
        Maj 20, 2019 / 11:27 pm

        Haha, možda jedino sa čim zaista suosjećam jeste ta kafa – ja je pijem crnu, kraktu i bez šećera. Svi se stresaju kada to čuju i vide 😀
        Sada sam prešla na kafu sa mlijekom, eto kao blaža je.
        Pametno što šećere iz prirodnih izvora unosiš, to je i meni bio cilj.
        Hoću, svakako ću pisati i svim tim stvarima – istina je da su sakriveni šećeri najveća obmana.
        Hvala na podršci za ovu temu!

  3. Ines
    Maj 20, 2019 / 8:45 pm

    Ja sam dva i po mjeseca bez šećera, najviše iz dva razloga – jer sam primjetila stomačić i da pretjerujem sa slatkim, posebno u stresnim situacijama. Sada nakon dva mjeseca, mogu reći da se nisam udebljala od slatkog jer je sve isto (haha), ali mi se lice JAKO očistilo, što je jako bitno za mene jer imam problema sa hormonima. Čak i ljudi koji me samo u poslovnom okruženju viđaju, isto su primjetili, a da ne pričam o onima koji me viđaju bez šminke. Jedino se nisam odrekla sokova u kafićima (kafu ne pijem), pa sam ga unosila na taj način, na primjer, putem džusa. Ponekad i Cole. Posvetila sam se slatkišila poput banana hljeba (aliuz hurme, bez šečera) i bombica od prirodnih sastojaka i prijaju mi. Najviše mi odgovara promjena na licu i jer sam dokazala sebi da mogu i bez slatkog, čak i u jako stresnim situacijama. Odlučila sam nastaviti sa ovim, pojest ću sigurno neko pecivo ili kolač za posebne prilike, ali bez sladoleda, čokolade, kolača, torti.. Ne zamjeri na dugom postu, eto ista nam je sitacija bila, pa mi je ovo jako zanimljivo. 🙂

    • selma
      Autor
      Maj 20, 2019 / 11:34 pm

      Draga moja Ines, nemam šta zamjeriti – hvala ti što si odvojila vrijeme da sa mnom podijeliš svoje iskustvo.
      Mislim da si baš lijepo upratila kako ti organizam reaguje na tu promjenu smanjenja unosa šećera. Povremeno pojesti ili popiti nešto slatko zaista ne vjerujem da je problem – ali je problem količina. I baš zato što ne znamo u čemu su sve skriveni šećeri nemamo pravi uvid u to koliko šećera unosimo na dnevnoj bazi. Da je to poznato, sigurno bi se lakše mogli kontrolisati. Sjajno mi je što koža kao naš najveći organ bez greške uvijek bude ogledalo stanja našeg organizma – što se pokazalo i u tvom slučaju.
      Bravo za istrajnost i motivaciju!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Looking for Something?