Ovaj mjesečni izazov je ustvari postao moja mantra, i svojevrstan način života. Kao dosta mlađa (govorim o periodu osnovne i srednje škole), bila sam sklona tračanju jednako kao i osobe oko mene. Donekle je trač bio dio svakonevnice međutim, postoji razlika između razbibrige kada uz kafu razmjenjujemo neke blesave priče od kojih nas boli stomak koliko se smijemo a potpuno je drugo maliciozni trač koji za cilj ima nanošenje štete nekome. Vrlo rano mi je postalo jasno sa kojom vrstom trača mi je relativno ugodno. Nakon te spoznaje sam nastojala da ne učestvujem u bilo čemu što bi moglo povrijediti drugu osobu.
Who gossips to you will gossip about you.
E sad, iako sam odrasla u takozvanom mahalskom dijelu Sarajeva, nikako se nisam u potpunosti uklopila sa tim mentalitetom. Nekome je možda toplo oko srca kada ga komšinica upita gdje se išlo za vikend, šta se pravi za ručak, gdje su se kupile nove cipele, kako se mali snalazi u školi itd. itd. Ne znam da li sam baš toliko drugačija ili čudnija od ljudi koji me okružuju, ali meni većina takvih pitanja nikako nije potrebna a niti je na mjestu. Taj momenat kada vas neko sa kim niste ni prisni počne rafalati pitanjima gdje radite, gdje vam je muž, koliko zarađujete, gdje ljetujete, zašto nemate auto, gdje su vam djeca, pa kada se napokon planirate “uozbiljiti” po tom pitanju …. Zar nije očigledno da je to veoma nekulturno pitati? Nije to baš kao stisak ruke i opušteno ćaskanje. To je uranjanje u nečiju intimu, a privatan život se sa razlogom zove – privatnim.
Tako da sam od početka osjećala neki otpor prema toj (ne)kulturi trača koja je ležerno postala dijelom naše svakodnevnice. I još sam primjetila nešto. Ako na asertivan način sagovorniku ukažete da odgovor na postavljeno pitanje nije nešto što želite podijeliti – nešto sa vama nije uredu. Sumnjivi ste. Krijete nešto. Kao što sam i ja bila sumnjiva kada bih se iz noćne smjene vraćala ujutro kući. Sumnjivi pogled ispod oka govori sve, jer sigurno ste se smucali negdje a ko zna šta “rad” zaista znači. Tada sam shvatila kako su smjenski radnici nevidljivi i niko zaista ne razmišlja o njima. I naravno da ne smatram da je u pitanju neka zavjera gdje me svi žele srediti, već je stvar jednostavna – ljudi su neuki, neupućeni, dokoni i vole da blebeću. Novo đavolje igralište je dosada.
Talking badly about someone else while they aren't there to defend themselves says more about you than the person you're talking about.
Doduše. znam da razlog zbog kojeg vas neko ispituje vrlo često nije ništa drugo već pokušaj prikupljanja informacija za slijedeću trač partiju sa konama. Ljudi vole tuđe živote više nego vlastite, jer da nije tako žutilo se ne bi prodavalo a reality emisije se ne bi gledale. U tome je (barem ja tako mislim) veliki problem jer se na taj način čovjek kao individua zapušta; mentalno, duhovno i emotivno. To vremenom dovodi do daljeg propadanja i osoba se pretvara u ljušturu, ispraznu individuu koja više zna o tome šta radi neko na drugom kraju svijeta a ne vidi da mu član porodice prolazi kroz ko zna kakve probleme. Čak i nemaliciozni trač je štetan u određenoj mjeri. Zaklanja nam pogled od vlastitih prioriteta.
Gossip dies when it hits the ears of someone who possesses a high level of restraint, respect and responsibility.
Ipak, moje prave životne lekcije o traču su pristigle sa erom interneta. Internet forumi i portali su zamijenili žutilo iz novinskih stranica, a reon djelovanja se drastično proširio i uveliko prevazišao gabarite mahala. Nešto naizgled napredno, progresivno se počelo vraćati u one primitivne oblike komunikacije pa umjesto da brzi protok informacija iskoristimo kako bi poradili na kvaliteti svog života – uradili smo šta? Počeli smo puniti stranice sa komentarima o nečijoj kosi, odabiru partnera, relevantnosti nečijeg bloga prema tome dopada li nam se ta osoba, ko ima više prijateljica, ko ima više karmina, ko ima još više nerelevantnih stvari kojima se popunjavaju praznine u životu. Pa su se pravile Facebook grupe, ostavljali anonimni komentari – sa anonimnih profila naravno. Jer lako je biti ratnik preko tastature i svoje frustracije istresati na nekoj figuri spram koje smo usmjerili negativnu energiju.
You don't have to attend every argument you're invited to.
Ali kako se osjećamo nakon što izgovorimo ili napišemo nešto što će nekome nanijeti štetu, ismijati ga, postiditi ga, poniziti ga? Kako se osjećamo nakon što se ispričamo sa nekim ko nam na osmijeh i zagrljaj uzvrati hrpom nepotrebnih informacija? Osjećamo li krivicu? Da li smo iscrpljeni? Isprazni? Nezadovoljni? Hoćemo li mi postati bolji, pametniji, sretniji, ispunjeniji, bogatiji kada osudimo nečiju odluku? I ne poznajući šta se zaista dešava “iza zatvorenih vrata”. Nikada neću zaboraviti izraze lica osoba koje su godinama ogovarale djevojke i žene, konkretno njihov izostanak potomstva – da bi saznale kako, svo to vrijeme dok ih ogovaraju sa podmijehom, one su se borile sa neplodnošću. Grimasa u momentu realizacije šta su učinile će mi uvijek ostati u sjećanju.
Tišina je zaista zlatna, kao i svaka neizgovorena riječ. Kada god nisam sigurna u nešto, radije ću to zadržati za sebe. A pomaže imati u životu osobu kojoj zaista možemo ispričati sve (pa i one manje lijepe misli i stavove), a pri tome znamo da sve izgovoreno i napisano ostaje između vas dvoje. Meni je jedna i jedina takva osoba “otvorila oči” po pitanju mnogih stvari i pomogla mi je da sagledam mnogo toga bolje, da sazrim, da se oblikujem u osobu kakva jesam. I što je veoma bitno – da mi bez filtera i veoma brutalno kaže kada griješim, kada iz mene izviru ružne riječi zbog vlastitih nesigurnosti i da je to pogrešno. Uvijek sam preferirala brutalnu iskrenost. Negativnu energiju radije volim izbaciti iz sebe na treningu, u teretani – svako može pronaći način na koji da se “očisti” od negative. Veoma je bitno čime hranimo svoj um, i svoje tijelo ; zato je cjelokupni pristup življenju koji imam usmjeren ka optimiznu, pozitivi, samougađanju i edukaciji. Sve čemu se izlažem ima za cilj da bude produktivno. A trač nije produktivan.
Be careful who you vent to. A listening ear is also a running mouth.
I kao što znamo, sve je neki vid energije. Čak i najmanji trač koji izgovorimo ili napišemo prolazi kroz nas i ostavlja traga. On šteti nama najviše. Zar nije bolje konstruktivno dati kritiku ako je potrebna, bez da sve shvatamo lično? To je izazov koji sam sebi postavila prvih 30 dana. Pa narednih 30, i narednih 30, i narednih 30. Naravno da ne mislim kako su ljudi generalno loši – svi smo puni mana i nesavršenosti, slabosti. To je dio naše prirode. Ali to ne znači da ne možemo nastojati biti bolji, za sebe prvenstveno.
Zašto se ne bi koncentrisali na dobre stvari, na pozitivne osobine ljudskih bića – pa barem samo na narednih 30 dana – i da se fokusiramo više na sebe nego na druge. Ako se nekada ne može pronaći nešto pozitivno, bolje je ne reći ništa nego širiti negativnu energiju. Ovaj izazov je veoma uzbudljiv jer svjesno postajemo osjetljivi na teme razgovora koje ljudi vode ali i počinjemo primjećivati šta mi osuđujemo (čak i ako ne izgovaramo).
I znam da ako se čovjeku desi nešto loše, ima potrebu podijeliti to sa nekim bliskim. To je okej. Ali, da li istu priču moramo ispričati najboljoj prijateljici, bratu, prijatelju, komšiji, rođaku iz 10-og koljena, tetki iz Australije? Da li ćemo se tada bolje osjećati? Ili možda možemo istu priču pričati 30 dana samo jednoj osobi – ili nikako.
Let them judge you. Let them misunderstand you. Let them gossip about you. Their opinions aren't your problems. You stay kind, committed to love & free in your authenticity. No matter what they do or say , don't you doubt your worth or the beauty of your truth. Just keep shining like you always do.
– Scott Stabile
