Mjesečni izazov : Ekološki osviješten život u BiH

Koncept mjesečnog izazova sam sebi postavila sa početkom ove godine najviše iz razloga što sebi želim postaviti ciljeve. Kao što i naziv kaže, želim sebi postaviti izazove čisto da bih naučila nešto novo o sebi i svojoj okolini. I imam tonu ideja, sve mi se čine zanimljivima na svoj način pa sam često u nedoumici koju odabrati. Ali moram reći da žalim što sam barem za prvi izazov izabrala upravo ovaj. Poenta je bila da naučim nešto novo, korisno i da podijelim svoja iskustva. Naravno da nema garancije da će izazov biti uspješno završen – čak računam da neki neće biti kompletirani a i takvi su korisna životna lekcija. Međutim, konkretno ovaj izazov me deprimirao tj. zaključci koje sam izvukla su dosta negativni.

Recimo da je u zapadnjačkom društvu ekološki pokret u porastu, ne zato što su ti ljudi naročito senzibilniji već samo zato što su posljedice koje smo kao ljudski rod nanijeli svom domu, svojoj planeti više nego evidentne. Samo neko potpuno slijep i nesvjestan onoga što se dešava oko njega može osporavati poguban efekat koji imaju naše svakodnevne navike i radnje na okolinu. Ekologija se više ne može smatrati nekom kvazi temom uz kafu ili raspredanjem hipika. Drago mi je što Zapad kao glavni zagađivač i konzument barem djelimično preuzima težinu tereta, što ne znači da zemlje u razvoju i uopšteno bilo ko od nas ne bi trebao dati barem svoj mali doprinos.

Tako da sam za svoj izazov postavila pitanje :

u kojoj mjeri je realistično živjeti koliko-toliko ekološki osviješten život u BiH.

Moj interes za ekologiju mislim da datira od kraja osnovne škole. Počela sam primjećivati znakove za reciklažu na bocama sokova ili na časopisima – ali u kunama. Nisam odmah shvatala o čemu je riječ pa sam nastavila sa sakupljanjem časopisa u kutu sobe. Hladan tuš je bio odgovor na pitanje gdje da odnesem svoje časopise. I od tog dana pa do danas ništa se nije promijenilo. Sjećam se mlakog pokušaja uvođenja kontejnera za razvrstavanje otpada – svijest naroda je na tako niskom nivou da su i dalje bezumno bacali smeće u bilo koji kontejner, ne obazirući se uopšte na oznake. Iako me to strašno ljuti, kada razmislim – pitanje je da li bi (da smo se svi toga uredno pridržavali) to razvrstano smeće bilo odloženo na pravilan način? I gdje?

Ali hajde da se dotaknemo onog prvog koraka a to je bacanje smeća u kontejner ili bukvalno radnja odlaganja smeća u bilo koju vrstu predmeta-prostora koji su za to predviđeni. I na tom prvom koraku smo neuspjeh. Žvake, cigarete, omoti, flaše, obuća, namještaj – sve se baca gdje god se stigne. Ono malo zelene površine je prekriveno smećem, vrane i psi lutalice raznose kese po ulicama u potrazi za ostacima hrane.

I osjećaj nesposobnosti, bespomoćnosti i besmisla me obuzima kada vidim da se sa prozora ili balkona bacaju kese smeća ispred zgrade ili kuće. Vlasnici pasa ne kupe njihov izmet tokom/ nakon šetnje svojih ljubimaca (čast izuzecima). Starije generacije ne uče svoje unuke i unučice kako se ponašati, jer kome mi ostavljamo smeće nego samima sebi? Svaka ulica i površina, svaka kap vode je naša zajednička. Ne razumijem kako roditelj može da ukloni filter iz auta kako bi uštedio na potrošnji goriva – ne razmišljajući da će njegovo dijete da udiše štetne plinove (ovu priču sam lično čula). Svaka hemikalija izlivena u rijeku će nam se vratiti kroz zemljište i posađeno voće i povrće, travu koju pase stoka.

Kada sam čitala vijesti o izlijevanju “bijelog mora” u Lukavcu koje je uništilo floru i faunu na površini od 7 hektara, teško sam suzdržavala bijes. Pomor ribe u Gračanici nakon curenja toksične materije u rijeku Spreču je vijest koja je trebala da bude na svim naslovnicama foruma, portala i printanih medija – što u nekoj mjeri jeste bila. Ipak, reakcija države je izostala.

Vijest koja me naročito pogodila, zbog koje sam bila na rubu suza je bila o požaru koji je uništio Hutovo blato. Vrlo moguće podmetnuti požar (iz ko zna kojih razloga) imao je katastrofalne posljednice i doveo je do skoro potpunog uništenja do nedavno najvećeg ptičijeg rezervata u ovom dijelu Evrope. Ovo pišem kako bih naslikala sliku društva u kojem živim. Tako da moja namjera da iole ekološki živim u BiH znam da djeluje kao neka utopija. Ukoliko zaista želim doprinijeti mijenjanju svijesti po pitanju ekologije, znam da bih se morala aktivirati u sferi politike. A meni se politika generalno (a pogotovo politika u BiH) istinski gadi, tako da meni kao apolitičnoj osobi sama pomisao na politički angažman izaziva mučninu.

Pisati ću o nekim svakodnevnim sitnicama u svom pokušaju ekološkog življenja. Recimo da želim kupovinu obavljati sa svojim cekerom kojeg nosim u torbi. Otići ću u pekaru gdje će mi pecivo biti uručeno u papirnoj kesi – a ona će biti ubačena u plastičnu kesu. Ja ću vratiti tu plastičnu kesu jer mi nije potrebna ali koliko ljudi će to još da uradi? Na kraju, nekada se i meni dešava da zaboravim ponijeti ceker pa se trudim barem što više puta da iskoristim tu kesu kada je već u mom vlasništvu. Ambalaže svega se gomilaju ogromnom brzinom od deterdženta za suđe pa do aluminijskih lučica malih svijeća.

Pa sam počela razmišljati o posudama za hranu; metalne je teško kod nas pronaći a da su dovoljno prostrane i kvalitetne. Njih bih morala kupovati online. Plastične nisu dobra opcija, ali ako već takve kupujemo trebaju biti BPA free – a nigdje nisam vidjela tu oznaku na posudama u našim radnjama. Staklena flaša za vodu ili termosica su isto opcija za posao. Koristim čvrsti alverde sapun za ruke umjesto onog tekućeg, koji također za sobom ostavlja ambalažu. Nije loše iskoristiti priliku za refil kao što je slučaj sa npr. L'Occitane Badem ulje za tuširanje. Mogu se preko ebaya naručiti metalne slamke, što ću vjerovatno uraditi iako ne koristim ni plastične često. Planiram i jednokratne blaznice zamijeniti pamučnim koje se mogu oprati i iznova koristiti. Koliko je realistično očekivati od svakoga da koristi četkicu za zube od bambusa kada postoje razna stanja desni i zuba koja zahtijevaju specifičnu mekoću?

Ali, da li uopšte shvatamo ironiju ovoga što sam napisala? O tome da bih naručila metalne slamke, i ko zna još šta online? A zašto? Znati ćete ako ste upoznati sa pojmom “ugljičnog otiska”. Ugljikov otisak (eng. carbon footprint) mjera je ukupne emisije stakleničkih plinova koju izravno ili neizravno uzrokuje neka osoba, proizvod, firma ili događaj. Dostava svega naručenog avionom ima svoj ugljični otisak, kao i svaki naš let avionom. Tako da je nevjerovatno ironično što bih da dođem do metalnih slamki (na primjer) napravila vjerovatno još veći ugljični otisak.

Da li da se dotičemo problema zagađenosti zraka, hajde ovaj put neka naglasak bude na Sarajevu (iako je daleko od izuzetka). Loženje guma i svega što ljudima dolazi pod ruke, prekomjeran broj auta + što je većina tih auta strašno stara i zagađivači su, prestrašno loš javni prevoz, katastrofalno napravljene biciklističke staze – ma, grozni trotoari a kamoli ceste. Ima li uopšte smisla da nastavljam?

Jedina pozitivna stvar koju bih mogla navesti jeste naša uloga u velikom problemu zvanom brza moda (fast fashion). Na Zapadu se proizvodi toliko jeftine odjeće, obuće i asesoara da je to nemoguće upratiti. Ta roba se proizvodi u siromašnim zemljama, novac zarađen preko nje je krvavi novac jer je zarađen preko leđa djece i žena koji rade u strahovitim uvjetima. Sve da bi konzument mogao kupiti jeftin najnoviji trend. A i da vas to možda lično ne dotiče, nadam se da ste svjesni činjenice da su materijali od kojih su načinjene te stvari čista plastika. Koja ko zna da li će se ikada razgraditi. A gdje smo u toj priči mi? I pored Zare te ostalih tipičnih lanaca brze mode, zbog finansijske situacije naš narod ipak najčešće kupuje u second hand radnjama – što je idealan primjer reciklaže. I to je barem jedna dobra stvar koju mogu izvući iz cijele priče. Opet, ironično da nizak životni standard predstavlja jedini filter.

Na kraju, iako je očigledno da niko u BiH ne može tvrditi da živi ekološki, i naravno da sam svjesna koliko sam i sama licemjerna te da refil tečnog sapuna neće pomoći spasiti svijet – ja ću i dalje da činim što je više moguće tih malih sitnica. Da li da olakšam vlastitu savjest? Vjerovatno.

Jer naša planeta umire i nikoga nije briga sve dok mogu napraviti savršeni selfie kako bi pridobili pažnju i priznanje od ljudi koje ni ne poznaju.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.


Looking for Something?