Današnji dan i članak želim započeti sa metaforom. Šta je metafora? Uz pomoć metafore kao jedne od ukupno deset stilskih figura u našem jeziku, izražava se sakriveno poređenje ili pak drugačije značenje nekog pojma, koje nije bukvalno i direktno, već je “preneseno”. Tu ću se nadovezati sa onom famoznom dilemom, da li je čaša poluprazna ili polupuna. U prenesenom značenju, kada vam neko postavi ovo pitanje, on ustvari želi znati da li ima posla sa optimistom ili pesimistom. Već sam na blogu pisala na ovu temu u članku “Jeste li optimist, pesimist ili negdje između?”.
Za sebe bih u globalu mogla reći da sam neka vrsta realiste jer, iako imam pozitivnu dispoziciju nekako uvijek određeni oprez zauzda pretjerano optimistične misli i predviđanja čisto da ne bih zašla u polje naučne fantastike. Sjećam se da sam se znala ozbiljno se raspravljati sa ljudima koji naprosto nisu mogli započeti dan bez nekih crnih predviđanja, pa mi ni dan-danas nije jasno kako započinjanje dana pesimizmom može rezultirati poželjnim ishodom.
Sebe mogu opisati kao hodajuću oscilaciju, jer konstantno osciliram između ekstrema pa je možda zbog te moje kontradiktorne prirode prisutno nastojanje da postignem “zlatnu sredinu”. Balans je najprijatnije stanje za psihu, što naravno nije lako postići – neko će se sjetiti mog starijeg članka na temu lagom teorije. Iz sadašnje perspektive, kako mogu pogledati na posljednje godine i dešavanja te vlastite reakcije i odluke – zaista ne bih mogla reći da li je u tim momentima moja čaša bila poluprazna ili polupuna. Nema nekog pravila ni šablona. A ljudi inače vole pravila jer je lakše kada su tu.
Jutros su moja filozofska razmišljanja započela sa šoljicom Cool Mint Mocha kapućina, što je odličan način za započeti bilo koji dan. I čak vam kroz šoljicu kapućina mogu reći nešto više o sebi. Kakvu kafu volim? Obično ću popiti crnu kafu, bez šećera. I popit ću je u dva-tri gutljaja. Ova priča obično šokira moje sagovornike, pogotovo one koji znaju da sam odrasla na Baščaršiji tako da bi merak trebao biti utkan u moju DNK. A ako to nije ono što mi se pije određenog dana, zasigurno naručujem ili pravim suštu suprotnost. NESCAFÉ od vanilije, pumpkin spice latte, čokoladno-mentolasti NESCAFÉ ili klasični koji ću lično da ukrasim ručno umućenim šlagom od bjelanca sa vanilin šećerom, kojom kapi ruma i čokoladnim mrvicama.
I opet moja kontradiktorna priroda izlazi na vidjelo, jer taj neuhvatljivi balans i neka regularna šoljica kafe se ne mogu naći u mojim rukama, niti moj dan započinje tako. Ušuškana ispod tek presvučene posteljine i dekice koja grije stopala ovog hladnog januarskog jutra, počinjem misliti kako je sav taj koncept balansa, načina življenja, pozitivne psihologije – apsolutno nema smisla. Niko od nas nije jednodimenzionalna osoba i teško je bilo koga ubaciti u neku kutiju, sa prethodno programiranim pravilima.
Da li sam optimista ako sam pomislila kako je dan divan nakon što bih odmahnula rukom na vozača koji me isprskao dok je žurio na posao? Da li sam pesimista ukoliko sam procijenila da neki radni projekat neće biti završen na vrijeme zbog naprasnih mijenjanja zahtjeva na pola puta realizacije? Ili sam realista zato kada vidim surovu istinu i kad je niko ne vidi, ne ustručavam se da je kažem glasno i jasno?
Ove godine, za razliku od svih prethodnih, donijela sam odluku da živim dan po dan, neobojen prethodnim iskustvima i bez predodređenih očekivanja. 2019. godina je godina za koju ne pravim neke dugoročne planove, nemam konkretna očekivanja osim onih da je svaki dan priča za sebe. Neki će biti loš, neki dobar i sa tim sam sasvim uredu. Ne postoji recept koji važi za sve dane, niti za sve ljude u potrazi za srećom. Sreća je pretjeran izraz i mnogo realnija je riječ zadovoljstvo. A postići osjećaj zadovoljstva u životu objektivan je cilj. Danas svi žele da budu zadovoljni životom, a ako žive u skladu sa svojim vrijednostima i ako rade na ostvarenju svojih ciljeva, zadovoljstvo bi trebalo da je na dohvat ruke.
Stoga, jedini recept za 2019. koji mogu podijeliti je šoljica dobrog kapućina – a da li je polupuna ili poluprazna, nije ni važno. Ono što je važno, jeste da je odmah popijemo i uživamo u svakom gutljaju.
#ZagrliDan
*u saradnji sa NESCAFÉ
