Filmske preporuke: najbolje komedije

Kada su komedije u pitanju, mislim da imam specifičan ukus. Sve ovisi od toga kakav smisao za humor imate. Ja sam rijetko kada uživala u onim cheesy romantičnim komedijama a i kada jesam, to je bilo prije dosta godina. Možda je proces starenja imao efekta na moje poimanje toga šta je smiješno? Moguće.

Reći ću vam da su mi i dan-danas smiješni neki filmovi koje sam gledala u djetinjstvu, nekada su mi smiješne bizarne stvari, nekada volim crni humor a često mi znaju reći da imam “muški” humor (šta god to značilo). Spisak komedija koje preporučujem nije toliko opširan kao što je to bio spisak trilera ili stranih filmova – ali preporučujem da pogotovo pročitate moje preporuke za evropsku i azijsku kinematografiju, jer među njima ima svih žanrova pa svako može pronaći ono što voli.

Očigledna je stvar da sam fan Jim Carrey-a. Originalni Dumb and Dumber (1994.) mi je hit dok se nisam pronašla u drugom dijelu a treći nisam imala želju uopšte pogledati. The Cable Guy (1996) mi je apsolutni klasik i, iako nije komedija u klasičnom smislu riječi, scene poput one gdje Carrey pleše uz Somebody to Love su mi genijalne. Ace Ventura: Pet Detective (1994.) je smiješan na pomalo infantilan način i definitivno preferiram prvi dio – iako je scena “rađanja” nosoroga iz Ace Ventura: When Nature Calls (1995.) toliko gadna da je smiješna. The Mask (1994.) mi je tako originalan film iz kojeg sam zapamtila toliko toga i ostavio je utisak na mene da sam doživotni fan Cameron Diaz a i dan-danas mi se lice pretvori u heart emoji kada god vidim Jack Russell Terrier psića. There's Something About Mary (1998.) nema naročito originalnu priču – ali je tako šarmantan i zabavan film, jednostavno ga morate voljeti.

Meni najdraža komedija zbog koje sam dio dudeism kulta je fantastični The Big Lebowski (1998.). Jeff Bridges je takva glumčina, on je rođeni The Dude. Ludila sam za njegovim boho džemperom koji je godinama bio rasprodan u SAD-u i rado bih ga danas nosila (da pronađem nešto slično). Ovo je film koji uvijek mogu pogledati a pogledala sam ga već barem desetak puta. Inherent Vice (2014.) je film koji ćete voljeti ako se voljeti i The Dude-a. Kratko i jasno. Filth (2013.) je primjer mog čudnog smisla za humor – ovo je film koji šokira, nema šanse da će vas ostaviti ravnodušnim/nom i jednostavno je ludilo pretočeno u najčudnije scene. James McAvoy je oodličan glumac a ovo mi je jedan od njegovih omiljenih filmova. Ted (2012.) je još jedan čudan film i nema šanse da vam ga “prodam” ako napišem da je riječ o oživjelom medvjediću. Ali pošto je ovo lajav medvjedić koji radi najlascivnije stvari, možda vam se blesavost  ovog koncepta i dopadne. War Dogs (2016.) ima čudnu kombinaciju glavnih likova – Miles Teller je bio genijalan u Whiplash-u a Jonah Hill je jedan od onih glumaca koje ili volite ili mrzite. Nekako su odličan dvojac i imaju odličnu hemiju.

Ne znam zbog čega mi se tačno toliko dopao This Means War (2012.) – ovo bi trebala biti cheesy komedija na koje inače ne padam. Ali kombinacija glumaca je tako dobra da mi ova komedija “ima ono nešto”. Kick-Ass (2010.) je vrhunski slatkiš za ljubitelje stripova. A ako niste taj tip, opet bi vam se mogao dopasti i sigurno će vas iznenaditi. Chef (2014.) mi je klasični feel good film koji je ujedno i dobar film. Opet, romantična komedija koja “ima ono nešto” mi je Man Up (2015.). Nimalo originalna priča ali tako super glumci koji daju okus ovom inače bezukusnom žanru. Daleeeko ispred svog vremena, Shaun of the Dead (2004.) je briljantan, pametan, zabavan, užasan i sveukupno – odličan film. Morate ga pogledati ako niste!

Uvertira u narednih par preporuka bi bila i moja izjava da sam veliki fan filmova Guy Ritchiea. Neki ga ne vole – za mene je genije (neshvaćeni, od strane pojedinaca). Lock, Stock and Two Smoking Barrels (1998.) je legendaran film, klasičnog Ritchievog štiha – brz, zabavan, direktan, agresivan, stvara ovisnost. Ovo je primjer “muškog humoera” koji jako, jako volim a sličan je i Snatch (2000.). Ne čudi, jer su oba od istog režisera. U mojim očima ovi filmovi su remek djela. Blast from the past bi bili Police Academy (1984.) i The Naked Gun (1988.) filmovi dobrog starog Leslie Nielsena. Ne mogu izbrojati koliko puta smo se mama, tata i ja ismijali na kauču gledajući ih – i nikako mi ne mogu dosaditi. The Hangover (2009.) uključujući i nastavke je zaradio svoju reputaciju odlične komedije i zasigurno je jedna od najboljih a da su novijeg datuma.

Iako miljenik obožavateljica, Channing Tatuma zaista nisam doživljavala kao nekog dobrog glumca (ipak sjetimo se Step Up-a i neprekidne trakavice sličnih filmova koji su poput gljiva nakon kiše nicali poslije njega). Ipak, u 21 Jump Street (2012.) i u kombinaciji sa Jonah Hillom, promijenio mi je mišljenje. Ovaj lik ima super smisao za humor koji mi se toliko dopao da sam pogledala i 22 Jump Street (2014.). Još jedan primjer specifičnog humora koji nije za svakoga je film The Other Guys (2010.) – najviše zbog glumačke postave. Will Ferrell i Mark Wahlberg su glumci oko kojih se lome mišljenja (neki ih mrze a neki vole). Ja sam, iznenađujuće, upala u ovu drugu grupu. I potpuno uživam u njihovim glupiranjima. Tako je Anchorman: The Legend of Ron Burgundy (2004.) poslastica za fanove Will Ferrella a noćna mora za one koji ga ne vole. Još jedan glumac te vrste je James Franco koji u This Is the End (2013.) glumi sa Jonah Hillom, Seth Rogenom, Danny McBrideom, Paul Ruddom, Channing Tatumom, Kevin Hartom itd. Svi su redom love or hate materijal.

Zanima me da li dijelite moj ukus za komedije ili preferirate nešto potpuno drugačije? Voljela bih da mi napišete svoje omiljene komedije u komentarima.