Kako sam posložila prioritete i izbacila negativne stvari iz svakodnevnice

Proteklih par mjeseci se nisam osjećala najbolje i, iako se inače ponašam kao razumna osoba, odlučila sam ignorisati suptilne i neke prilično direktne znakove kojima mi je tijelo poručivalo da nešto nije uredu. Jedino gdje nisam pogriješila su dobra prehrana i redovna fizička aktivnost, koji su se pokazali kao pravi spas. Jer, sa svih ostalih frontova, kao da me tukla artiljerija iritansa i stresora a moj ratio se prebacio na “off” pa sam primala sve udarce.

Radoholičar sam, volim uvijek nečim da se zanimam i nikada ne bježim od posla. Ali na malo teži način sam spoznala da se čovjek može previše posvetiti jednoj stvari, i da to nikako nije dobro jer remeti životni balans. Pa, kada to već sama nisam uvidjela, tijelo je jednostavno “povuklo ručnu” i poslalo me na prisilni odmor. A istina je da je odlazak doktoru isti kao otvaranje renovacijskih radova (o tome malo kasnije) – kada se počne sanirati jedna stvar, otvori se druga, treća itd. Tek onda shvatimo da i nismo bili baš tako pametni ni dobri prema sebi i da se stvari moraju mijenjati.

Promjene koje sam uvela u svoju svakodnevnicu variraju od nekih temeljnih, pa do rekreativnih i onih manje bitnih – ali poenta je bila izbaciti sve negativno, sve što izaziva stres i remeti ravnotežu uma i tijela. Kao što se uvijek govorilo, zdravlje jeste najbitnije i tu zaista nemam ništa posebno dodati. Onda kada zdravlje zakaže, svi naši planovi i ideje o kojima smo konstantno razmišljali prestaju biti važni i mentalno ih prebacujete u fioku negdje pri dnu. Interesantno je kako se prioriteti tada sami poslože.

Nakon što sam napokon detaljnije pregledala svoje tijelo i stanje u kojem se nalazi, pregledala sam i svoj um, svoje emocije – počela sam posmatrati kako se zaista osjećam u datom trenutku. Šteta je što sam primjetila da rasipam energiju na neke nebitne stvari, kako mi misli odvlače banalije i kako sam na neki način odlutala od stvari koje su me činile veoma sretnom i ispunjenom. Jedna od tih stvari je i ovaj blog, u koji sam uložila toliko ljubavi, vremena i truda.

Nešto tako drago, pozitivno i nesebično je palo u neki drugi, treći plan ponajviše zbog vlastite neorganizovanosti i zbog toga što sam dopustila da mi pažnju okupiraju potpuno irelevantne stvari. Umjesto da za mobitelom posežem odmah po buđenju, sada jutro započinjem malo ranije nego inače – i posvećujem te dodatne minute sebi. Bilo da je u pitanju meditacija, pripremanje čaja, uzimanje suplemenata uz omiljeni šejk ili samo otvaranje prozora i udisanje svježeg zraka.

Jedna od stvari koje iskreno preporučujem za bolju mentalnu i emotivnu sliku je svjesno biranje ljudi, pojava i stvari koje želimo pustiti u svoj život svakog jutra kroz ekran mobitela. Sebe sam preispitala, šta želim vidjeti, čemu želim dopustiti upliv u svoj dan i kakvi ljudi me inspirišu? Za svakoga su to drugačiji odabiri, a ja znam da mi dan nikako ne može pokvariti prizor prirode, inspirativna fotografija, ljudi koji su pozitivni, kreativni i od kojih mogu nešto novo i naučiti.

Volim što mi se vratilo “umijeće” uživanja u malim stvarima.

Kod kuće imamo stranu koja gleda na dvorište i koja je potpuno drugi svijet u odnosu na stranu kuće koja gleda na ulicu (veoma prometnu ulicu). Naša spavaća soba je bila uz tu prometnu stranu i jutrima su nas budili zvukovi nervoznih vozača, neka nervoza koja isijava iz njihovog govora, previše žamora i uopšteno buke koja nimalo nije prijatna za uši – pogotovo ne kada vas trzne iz sna. Iako je ta strana stana lijepo osunčana u podnevnim satima i donekle smo voljeli što se osjećamo povezani sa ljudima, silna buka i nedostatak mira su nas počeli iscrpljivati. Potom sam došla na ideju da  spavaću prebacimo u sobu koja se nije koristila ni za šta konkretno (bila je poput ostave), a okrenuta je prema bašti. Jutra su dosta svježija sa te strane, sunce ne udara u prozore poslije 7-8 ujutro, zrak miriše na ruže, vlada tišina koju povremeno presječe zvuk pjesme ptičica.

Odluka da promijenimo poziciju spavaće je poput ostalih odluka koje sam donijela – dugo sam ih odlagala, možda sam jedno vrijeme mislila da ne bi ni imale nekog velikog efekta ali kada sam ih napokon donijela znam da nisam mogla ništa bolje uraditi zarad mira, spokoja i sveopšteg osjećaja zadovoljstva.

Šta bih voljela da izvučete ih ovog mog iskustva? Možda da ne čekate neki ekstrem koji vas zaustavi u stopama da bi promijenili stvari u svom životu koje vam ne prijaju. Nekada to nisu čak ni velike promjene – nekada je dovoljno samo malo prilagođavanja da bi se čovjek osjećao bolje i živio najbolji mogući život.