Kada su drame u pitanju, kao klasični žanr, bila sam uvjerena da ih ne volim i da ih nisam pogledala mnogo. Međutim, kako inače biva, rijetko koji film je isključivo drama i sadrži još elemenata – i tu mi se horizont proširio. Toliko se proširio da su drame sada moj treći najgedaniji žanr! I tu stvarno ima vrhunskih filmova, stoga ne bih duljila i da odmah pređemo na preporuke.
Veoma često citiran kao najbolji film svih vremena, The Shawshank Redemption (1994.) uistinu jeste jedan od rijetkih filmova koji su toliko jednostavni – a na gledatelja ostave izuzetno dubok utisak. Od prijateljstva, tegoba, nada i snova – ovaj film ima poruku koja nikada neće izblijediti, a nisu bili potrebni nikakvi specijalni efekti. Umotan u veo komedije i u to vrijeme sci-fi tematike, The Truman Show (1998.) je bio daleko ispred svog vremena. Tjera na razmišljanje – mene je barem bacio u duboko razmišljanje i pomalo me rastužio zaključak. Genijalan film i klasik američke kinematografije. The Elephant Man (1980.) je film sa Anthony Hopkinskom daleko prije nego je postao Hannibal. I još je crno-bijeli film – ako ih inače ne volite, molim da vas ovog puta to ne odbije jer ovaj film me dirnuo i tako je iskren, tako duboko sječe. Šteta je da ga ne pogledate. The Prestige (2006.) ima savršen narativ, glumce koji tumače uloge perfektno i veoma interesantnu priču. Neki ljudi su toliko kontroverzni da je teško odvojiti njih kao osobe od njihovog posla i talenta. Mel Gibson je takav čovjek i stvarno mislim da je vrhunski glumac i režiser. Hacksaw Ridge (2016.) je bio moj favorit tokom dodjele Oskara 2016. godine i što se mene tiče, i dalje je apsolutno najbolji u svojoj klasi.
Wild (2014.) je težak film, nije lijep, nije trendi. Ali reže kroz srce, brutalan je i u svojoj nelijepoj prirodi – lijep. Nesavršen. I ostati će mi dugo u sjećanju. Stay (2005.) je relativno nepoznat film, k tome i potcijenjen – vjerujem da mnogo vas nije ni čulo za njega. Urgiram da ga pogledate, pogotovo ako imate sklonost ka trilerima. Blue Jasmine (2013.) je jedan od rijetkih filmova Woody Allena koji mi se dopao. Cate Blanchett je izuzetna, a ovaj film je uragan emocija. Chloe (2009.) je drama sa elementima erotskog trilera. Supruga misli da je muž vara pa unajmljuje eskort damu. Stvari će se itekako iskomplikovati. Predestination (2014.) je sci-fi drama. Ustvari, u sebi sadrži toliko žanrova da je teško odrediti jedan. Gotovo je poput grčke drame, sudbonosan i tragičan.
The Disappearance of Eleanor Rigby: Her (2013.) je priča o paru koji prolazi tragediju i pokušava nastaviti dalje. Priča je ispričana iz ugla glavne ženske uloge (prvi film), iz ugla glavne muške uloge (drugi film) i njihove zajedničke perspektive (treći film) koja bi trebala uvezati poimanje oba lika u jednu cjelinu. Ako imate vremena, preporučujem da pogledate sva tri filma a ako ne – vjerujem da će priča ispričana iz ženske perspektive biti možda najzanimljivija. The Colony/ Colonia (2015.) je intenzivan film, pod utiskom sam da sam držala dah od početka do kraja. Ovo je primjer da je nekada stvarno život zaista čudniji od fikcije. Jessica Chastain je vremenom pokazala da je itekako ozbiljna glumica, koja ima sposobnost da tumači različite uloge. Ali meni najdraže su one gdje je jak lik. Miss Sloane (2016.) je moćan film o moćnoj ženi. Nedavno sam gledala i Molly's Game (2017.) sa njom u glavnoj ulozi – također toplo preporučujem. Unthinkable (2010.) je drama-triler koji naizgled djeluje kao stereotip i kliše. Ali spram kraju zaista vodi do nezamislivog i drame ne nedostaje. Lady Macbeth (2016.) nije nešto što bih smatrala filmom u mom stilu ali – iznenadio me, šokirao me, naljutio me i oduševio.
Eternal Sunshine of the Spotless Mind (2004.) je nešto što ćete morati pogledati ako ste idealist i romantičar. Ako vjerujete u ljubav na prvi pogled, sudbinu, srodne duše. I zapamtite da Jim Carrey možda bolje glumi ozbiljne uloge u dramama nego komedije – a ja mislim da to govori jako puno. Vjerujem da je Tom Hardy jedan od rijetkih glumaca koji film od početka do kraja može provesti u zatvorenom autu i oduševiti publiku, bez da na momenat postane dosadan. Pogledajte Locke (2013.) ako vam ovo zvuči zanimljivo. The Best Offer (2013.) je misteriozna drama, san i noćna mora isprepleteni u jedno. The Light Between Oceans (2016.) je romantična drama novijeg datuma ali ima onu težinu koje imaju i prave drame starije proizvodnje. Fassbender i Vikander su fantastični te su učinili ovu adaptaciju knjige dostojnom. P.S. I Love You (2007.) je film zbog kojeg žalim što Hilary Swank nije više aktivna glumica. Pripremite maramice – suza će biti na pretek!
Nocturnal Animals (2016.) je možda više nasilni triler ali drame ne manjka. Meni djeluje kao neko remek djelo iz devedesetih koje je oživjelo u današnjosti. Wow, wow, wow! Unbroken (2014.) je nezaboravno iskustvo, nevjerovatno nadahnjujuće i ovo bi bio jedini film za koji skidam kapu Angelie Jolie na njenom režiranju. Faults (2014.) će vam biti jako interesantan ako vas interesuje psihologija, kontrola uma, kultovi, slamanje ljudske psihe. Gluma je jako dobra a završetak filma uopštze nije ono što očekujete. One Flew Over the Cuckoo's Nest (1975.) je klasik i sigurno jedan od najboljih filmova ikada snimljenih. Ranije su filmovi imaju kvalitet da u jednostavnoj priči ispričaju nevjerovatno mnogo. Sjajan! Meet Joe Black (1998.) je film koji je većina nas sigurno gledala (više puta) ali itekako zaslužuje svoje mjesto na ovoj listi. Prekrasan, očaravajući film.
Trainspotting (1996.) je legendaran – prljav je, prost, brutalan, morbidan, smiješan, emotivan, očajan, sjajan. Savršeno prikazuje neke od momenata u popularnoj kulturi devedestih godina koje su stvarno bile veoma specifičan period u ljudskoj historiji. Liam Neeson je možda popularan danas zbog svojih akcionih filmova, ali nadam se da niste zaboraviti remek djelo pod nazivom Schindler's List (1993.). Christian Bale je impresivan glumac, što radi raskoši svog glumačkog talenta, što radi nevjerovatne posvećenosti svojim ulogama. The Machinist (2004.) možda nije za svakoga jer je creepy drama-triler ali je nesumnjivo briljantan. Fences (2016.) je dramski film koji kao da je odglumljen na pozorišnim daskama. Sve je klasično, od priče, smjera u kojoj ide pa do glume Denzel Washingtona. Zašto mijenati nešto što očigledno funkcioniše? Elephant Song (2014.) nije blockbuster ali je jako dobra misteriozna drama. Igra mačke i miša u psihološkom smislu.
Drive (2011.) je miks modernih i retro elemenata, pomalo noir, pomalo triler a Ryan Gosling u jednoj od najboljih uloga koje je tumačio. Warrior (2011.) je sportska drama o dva brata. Priča je uvjerljiva, likovi realistični – kao i emocije. Nije samo za ljubitelje/ice borilačkih filmova! Koliko smo zaista mali u svom postojanju, jedno je od pitanja koje sam sebi postavila nakon gledanja Mr. Nobody (2009.) sa vrhunskim Jared Letom. Film toliko genijalan, toliko kompleksan, toliko čudan, toliko sjajan. Postoji li razlog zbog kojeg ga upravo sada ne gledate? Andrew Garfield je sigurno u očima većine relativno prosječan glumac. Pomalo potcijenjen. Ali vjerujte da u sebi ima ogroman talenat – jedan od okaza neka bude Boy A (2007.). Ovaj film je težak ali vrijedan žrtve iako će vam zgužvati dušu i srce, rasplakati, slomiti. 12 Years a Slave (2013.) je veoma težak film o nepravdi. Iako na našim prostorima rasizam možda nije tema kojoj se posvećujemo, Balkan ne manjka kriterije prema kojima je nepravedan i brutalan. Zbog toga se ipak možemo duboko povezati sa ovim filmom.
Interstellar (2014.) sam pogledala tri puta – online na piratu, u kinu i ponovo online a dobrom snimku. Ubijeđena sam da ga mnogo ljudi nije shvatilo te ga odbacilo zbog nerazumijevanja ali za mene, ovo je odlična sci-fi drama! The Green Mile (1999.) se jednostavno mora spomenuti uz duboki naklon. Moglo bi se reći da je film kao medij nastao baš da bi se snimale divne stvari poput ove. Bronson (2008.) je ludilo od filma, potpuno ga preporučujem i vjerujte mi na riječ da ćete imati šok momenat kada se u trenutku gledanja sjetite da je ovaj film snimljen po istinitoj priči. Reći ću vam da ne volim fudbal, mislim da je precijenjen ali nakon što sam odgledala Pelé: Birth of a Legend (2016.) tačno sam u grudima osjetila zbog čega je omiljeni sport mnogih. Nisam više toliki kritičar, niti ga potcjenjujem. Dok sam bila tinejdžerica, tačno sam shvatila da Brad Pitta svi doživljavaju kao lijepog momka a kasnije čovjeka – uvijek nekako u pozadini potcjenjujući kvalitet njegove glume zbog tog izgleda. Mislim da su se mnogi ogriješili jer Brad je vrhunski glumac, dokazao je to u bezbroj prilika a Fight Club (1999.) je jedna od njih.
A Clockwork Orange (1971.) vam ne mogu opisati. Ovo nije film za svakoga. Ustvari, rijetko ko ga može pogledati i barem pokušati shvatiti. Ja sam tek iz trećeg pokušaja. I dalje mi nije potpuno jasan, jer još uvijek ne znam šta sam pogledala. Pokušajte i vi eksperimentisati sa njim, možda otkrijete nešto što je meni promaklo – iako je nesumnjivo veoma bitan film Stanley Kubricka. Filmofili mi nikada ne bi oprostili da nisam uključila Saving Private Ryan (1998.) o kojem mogu dodati jako malo (ako uopšte), s obzirom da je seciran uzduž i poprijeko od strane gledatelja. Filmska legenda. The Pianist (2002.) je jedan od filmova koji nikada neću zaboraviti. Gledala sam ga kao previše mlada da bih ga razumjela tako da mi je naponovno gledanje potpuno obuzeo misli. Depresivan, ali izuzetan. Stuart: A Life Backwards (2007.) je TV film sa Tom Hardyjem koji me toliko oduševio da sam ga potražila online i pogledala ponovo. Stuart Shorter je inteligentan i sposoban čovjek koji je imao težak život i donio je neke loše odluke. Film ne osuđuje ni podržava, jednostavno dopušta da se jedan život odvija pred vašim očima. Ako želite klasičnu dramu, onda je Wuthering Heights (1992.) za vas! Ja mislim da je ovo najbolja adaptacija romana i stvarno su Ralph Fiennes i Juliette Binoche električni u svojoj sjajnoj glumi. Drama, drama, drama!
Iako mi se plače kada god vidim šta je Mickey Rourke uradio svom licu, nesumnjivo je The Wrestler (2008.) brutalan, dirljiv, iskren film. I kao takvog se mora cijeniti. The Fighter (2010.) je još jedna sportska drama, gdje uloge tumače Mark Wahlberg i Christian Bale. Poenta je što je sve u vezi ovog filma urađeno kako treba – čak do te mjere da bi mogao biti jedan od najboljih u svom žanru. A Beautiful Mind (2001.) je veoma moćan film koji gledateljstvu prikazuje nečiju realnost, kroz koju negdje na pola filma počinjemo doživljavati jednu relativno (ne)poznatu stvar na drugačiji način. Veoma moćan film. Black Swan (2010.) je još jedan primjer kako jedan um može postati samostalan kosmos. Natalie Portman nas vodi u tamu na gotovo poetski divan način. The Curious Case of Benjamin Button (2008.) je rijetko magičan i ujedno bizaran film. Tako je maštovit, fascinantan i tako kompleksan.
