Monthly Fitness Roundup #3

Given that I’m typing this from my payamas with an anxious expectation of what hubby will bring home for me to eat – maybe today’s not the most representative of days for me to speak on the subject of being fit, active and working out. However, do forgive me as I’ve finished my night shift this morning and I won’t be a normal human being until the clock strikes midnight and we’re officially commenced 14th of April. It takes approx a day to somewhat recover from a night shift and my experience on the matter is something I’ve been wanting to write about for ages. I think I’ll share my experience here at the blog as shift workers really do lead different lives compared to the rest of normal people. Shifts were one of the reasons I’ve started working out and clean eating as I’m convinced I’d seriously screw my health if I hadn’t stepped up and changed everything. Sometimes people forget that the real aspect of entering a new and healthy lifestyle – sure it’s amazing to be lean, have some muscles and look more attractive but it’s mostly down to keeping your health in check. Again, I’ll refrain myself from excessive typing on why exactly shift work has led me to finally setting my mind on this – will leave that for a new post. It is, however, amazing to see my body morphing into the body of a teenage Selma – I feel as if I’m shedding skin (gross, I know). You know, this has never been about sizes or how much I weigh but when you do spend  your entire life wearing things in a certain size it is a tremendous shock to go up three sizes up. I felt like I wasn’t myself anymore and now I’m feeling being myself again. I’ve been getting back my waist back and proportions look pleasantly familiar again. Keeping track of my weight isn’t a priority anymore. It was during the first month when I desperately was seeking some sort of acknowledgement that I’m doing something right – people are visual creatures and I for one need constant reassurance. I went from 60kg (which is the heaviest I’ve ever been in my life – I am only 161cm tall after all) to 55kg. That means that I’ve lost 5 kg in three months – nothing spectacular but I’m a firm believer that clean eating and an active life is a lifestyle which takes time. Something I’ve welcomed into my life and it’s not a whim. I’m not keen on fast, shocking results or changes. I intend on living my life like this from now on and I don’t want to think of it as punishment or anything unpleasant. In fact, I’m enjoying myself and I feel so much better than before – mentally and physically. Kilograms are something abstract for me – I gain and lose up to 2kg in a single day and that’s just my body retaining (or losing) water. You’re also building muscles which will eventually replace fat so, in a way, those are good kilograms. At the end of the day, what I find most important is how I feel and what the reflection in the mirror tells me (more than any weighing ever could)/ And that entire counting calories thing? Pfffft, never found it appealing. I love food, and I love to eat and I eat all the time – I’ve just swapped pizza, pasta, hamburgers etc. for poultry, fish, rice, veggies and fruits. What’s interesting is my personal take on physical activity during ‘that time of the month’. I usually would spend that time in my bed, overeating, binge watching series and not lifting a finger. Walking to the bathroom was unbearable. I’ve transitioned from that sloth I was to running and doing cardio as I would on any day. I do take the intensity down a notch but I don’t skip the gym. I was scared to even try doing anything and have slept in on the first day when the pain was present but from the second day and onwards I was a gym rat again. I felt so… powerful? I finally understood how strong my body is and that I can handle some running on the treadmill. No pain or cramps were present during that time which I found fascinating and my period lasted for a shorter amount of time whilst experiencing significantly less pain than usual (TMI?). Will test this during the following months as well just to see if it’s a real thing or a one month wonder. Sore muscles are still a serious pain in the bum – people (including myself) were initially surprised I still get sore muscles after being three months in training but it seems that’s normal. Lots of men who are regular at the gym experience this. It seems muscles adapt to routine activity you put them through and as soon as you switch things up, you ‘get to them’ again. Body is a fascinating machine! Well, I guess I’ll be restocking on Deep Heat muscle rub again… Oh, I will be going on a small-ish diet through the fourth month just so I can get rid of the remaining bulk of water and fat reserves. I still need a little push as years and years of treating yourself badly do leave a trace which is not easy to shake off. No salt or delish croissants with chocolate in the mornings for me, huh? I’m happy with how much I’ve lost around my waist and arms but my legs are my weakest point. They are still wobbly and I need to tone them up big time. The day when I post a decent photo of my legs on Instagram is the day when I’ll treat myself with pizza (haven’t tasted it in three months!). Oh, one more thing (I promise this is the last ‘discovery’ for today) – my bum has looking better from all the squats, stepper sessions and running. It was a bit sad, I’ll admit. It was closer to the knees rather than my waist and no jeans in the world could fix it up. Now it has a completely different shape – it went up and stayed up! I thought a bum was a comfortable cushion to sit on and to keep bones from rattling but there is muscle mass in there, after all! Ha! 

Imajuci u vidu da vam pisem ovaj post dok sam u pidzami i dok nestrpljivo iscekujem sta ce dragi donijeti kuci da jedem – mozda situacija na danasnji dan nije najreprezentativnija glede tipkanja o aktivnom zivotu, zdravoj prehrani i sl. Nadam se da cete mi oprostiti nespremnost da se uhvatim u kostac sa danom no jutros sam zavrsila nocnu smjenu na poslu i necu ponovo biti normalno ljudsko bice sve dok sat ne otkuca  ponoc i zvanicno zagazimo u 14-ti april. Potreban je otprilike jedan cijeli dan (+ jos jedna noc) da se osoba vrati u donekle normalno stanje nakon noci provedene na poslu a po mislima mi se vec jaaako, jako dugo vremena mota ideja da zapisem svoje iskustvo na ovu temu. Mislim da cu uskoro sastaviti post za blog jer smjenski radnici uistinu zive potpuno drugaciji zivot od ostatka normalnog svijeta. Upravo su nocne smjene bile jedan od najvecih razloga abog kojih sam odlucila drasticno promijeniti nacin na koji zivim. Apsolutno sam sigurna da bih za par godina imala ozbiljne zdravstvene probleme da sam nastavila zivjeti kao ranije jer takav stav + smjenski rad djeluju toksicno na osobu. Nekada ljudi zaborave na istinski razlog zbog kojeg neko odluci zivjeti zdravo – naravno da je fantasticno biti u liniji, biti fit i izgledati atraktivnije ali stvarni razlog zbog kojeg se zivi zdravo jeste da se sacuva zdravlje. Suzdrzati cu se od pisanja eseja zasto su tacno te nesretne smjene na poslu bile krucijalne da me ‘poguraju’ u odluci o cistoj prehrani i aktivnom zivotu – ostaviti cemo to za naredni post. Doduse, zaista jeste interesantno pratiti promjene na tijelu. Upravo gledam kako mi se tijelo vraca unazad u vrijeme i postaje onakvo kakvo je Selma iz tinejdzerskih dana imala. Nekada se osjecam kao da skidam slojeve i slojeve (necega) sa sebe i kao da neki teret zajedno skidam sa svim viskovima. U mom slucaju nikada nije prica bila o tome da zelim konkretno nositi odjecu odredjene velicine  (to zelim da jasno i glasno kazem). Mislim da je sva ta frka oko S,M, L i drugih velicina prije svega americki ‘kompleks’ (kako oni kazu, ‘size zero’) i ne vjerujem da je kod nasih zena takav slucaj (barem ja nisam primjetila). Ono sto pak jeste zabrinjavajuce je ako cijeli zivot nosite majice, jakne, hlace i sl. jedne velicine pa za godinu dana vidite da je odjeca porasla za tri broja – to je naprosto sok. Ja se barem nisam osjecala kao ja vec kao da zivim u nekom stranom tijelu i nisam bila sretna sa tim osjecajem. Drago mi je sto ponovo ugledah svoj struk i da proporcije tijela ponovo djeluju poznato. Moram reci da pracenje gubitka kilograma vise ne predstavlja prioritet. Bio je tokom prvog mjeseca kada sam konstantno trazila da me neko i nesto uvjeri kako radim stvari ispravno – ljudi su vizuelna bica i barem je meni bilo potrebno da se iznova uvjerim kako napredujem ka svom cilju. Imala sam 60kg kada sam pocela trenirati prije tri mjeseca. Mozda vama (pogotovo zenama koje su visoke i krupnije gradje) to djeluje smijesno ali na moju konstrukciju tijela i visinu (samo 161cm), to je bilo previse. Trenutno tezim 55kg sto znaci da sam smrsala 5kg za tri mjeseca – nista spektakularno ali sasvim primjetno na sitnoj osobi. Poenta je sto nikada nisam zeljela da se patim niti da se mucim i ne vjerujem u trenutacne niti nagle rezultate (niti ih prizeljkujem). Toliko ljudi poznajem koji su naglo smrsali, patili se i izgladnjivali da bi nakon odredjenog vremena popustili (jer niko ne moze izdrzati stalno takvo stanje pritiska) i vratili vise nego duplo kilograma koje su pocetno izgubili. Licno preferiram sporiji ali siguran napredak. Zaista sam sve ovo shvatila kao nacin zivota, nije hir i namjeravam da od sada pa na dalje zivim svoj zivot na ovaj nacin. Nije mi namjera da bilo kakav trud ili odricanje povezujem sa mucenjem, kaznom ili bilo cim neprijatnim. Ustvari, osjecam se bolje nego sto sam se ikada osjecala u posljednjih par godina (barem 3-4 godine) – sa fizikog i psihickog aspekta. Za mene su sada kilogrami apstraktan pojam – zna se desiti da tokom jednog dana dobijem ili izgubim i do 2kg ali to je samo odraz da tijelo nakuplja (npr.pojedem nesto slano i unesem dosta natrija) ili izbacuje vodu (npr.unesem dosta kalija u recimo bananama i pijem dosta vode), nista drugo. Takodjer pokusavam izgraditi misice koji ce (prije ili kasnije) zamijeniti masnocu u tijelu tako da je dobitak kilograma u tom smislu pozitivan. Najbitnije mi je kako se osjecam a odraz u ogledalu govori vise nego sto bi vaga ikada mogla. A brojanje kalorija? To mi nikada nije ‘leglo’. Ja volim hranu i volim da jedem (stalno jedem, da se ne pretvaram). Samo sam zamijenila pizzu, hamburgere i tjesteninu sa peradi, ribom, rizom, povrcem i vocem. Ono sto sam otkrila tokom treceg mjeseca jeste da mi se stav glede fizicke aktivnosti tokom ‘onih dana’ u potpunosti promijenio. Obicno bih te dane provela u krevetu, ne pomjerajuci se, prejedajuci se i uz maratone serija. Odlazak u toalet mi je bio mucno iskustvo. Napravila sam tranziciju iz takvog stanja do trenutka kada sam shvatila da ne preskacem odlazak u teretanu i kardio, kao sto ne bih ni bilo kojeg drugog dana. Ruku na srce, prvog dana sam ostala u krevetu jer su me grcevi mucili ali od drugog dana pa na dalje trcanje i sve ostalo je bilo normalna dnevna aktivnost. Osjecala sam se… mocno? Kao da sam spoznala koliko mi je tijelo snazno a fascinantno je sto uopste tokom fizicke aktivnosti nisam osjecala bol ni grceve a ‘oni dani’ su trajali krace te je bol gotovo nestala. Ovo cu testirati i u narednim mjesecima, jako me zanima kako ce mi se tijelo ponasati. Upale misica su i dalje aktuelne. Na pocetku se dosta ljudi iznenadilo (ukljucujuci mene) da me nakon 3 mjeseca aktivnosti i dalje uhvate upale. Izgleda da je to sasvim normalna stvar. Poznajem dosta muskaraca koji godinama treniraju a i danas imaju upalu misica nakon dobrog treninga. Izgleda da se tijelo jako brzo prilagodi na odredjenu rutinsku aktivnost i cim ga izlozimo necemu novome, misici se angazuju na novi nacin sto rezultira upalama. Nema mi druge vec obnoviti zalihe Deep Relief kreme… Tokom cetvrtog mjeseca cu ici na omanju dijetu posto mi je potrebno nesto dodatno da ‘pogura’ gubitak masnih naslaga i pretjeranog zadrzavanja vode. Godine i godine groznih zivotnih navika ipak ostavljaju traga koji nije moguce preko noci rijesiti. Nema soli ni slasnih kroasana sa cokoladom ujutro za dorucak, eh? Zadovoljna sam time koliko sam izgubila oko struka i ruku ali noge su mi i dalje slaba tacka. Dosta su ‘vodene’ (imam klasicnu zensku gradju) i mnogo se moram truditi da im vratim oblik i tonus. Dan kada na Instagram profil postavim pristojnu sliku nogica ce biti dan kada cu se ponovo pocastiti pizzom (nisam je okusila vec 3 mjeseca!). I jos samo jedno ‘otkrice’ (obecavam da je posljednje za ovo izdanje posta) – guza mi napokon izgleda bolje od silnih cucnjeva, iskoraka sa tegovima, satima na steperu i traci za trcanje. Bila je prilicno tuzan prizor, necu vas lagati i bliza su joj bila koljena nego kukovi – niti jedne uske farmerice to nisu mogle popraviti. Sada je potpuno drugacijeg oblika – popela se gore i ostala je gore (tj. podigla se)! Nekada sam mislila da je guza samo udobni jastuk za sjedenje koji je sprijecavao da se kosti kuckaju jedne o druge ali sada uvidjam da tu postoje i misici! Nevjerovatno, zar ne?

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *